II-II, q. 35, a. 3
Je li smrtni grijeh
Prigovor 1. Čini se da tjeskoba nije smrtni grijeh. Svaki se naime smrtni grijeh protivi zapovijedi Božjega zakona. No čini se da se tjeskoba ne protivi nijednoj zapovijedi, kako je očito onome tko prolazi pojedinim zapovijedima Dekaloga. Dakle, tjeskoba nije smrtni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, grijeh djela u istome rodu nije manji od grijeha srca. No odstupiti djelom od nekoga duhovnoga dobra koje vodi k Bogu nije smrtni grijeh, inače bi smrtno griješio tko god ne bi opsluživao savjete. Dakle, odstupiti srcem po žalosti od takvih duhovnih djela nije smrtni grijeh. Nije dakle tjeskoba smrtni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, nijedan se smrtni grijeh ne nalazi u savršenim muževima. No tjeskoba se nalazi u savršenim muževima, kaže naime Kasijan, u X. knjizi De institutis coenobiorum, da je „tjeskoba samcima iskusnija, i onima koji borave u pustinji nasrtljiviji neprijatelj i čest“. Dakle, tjeskoba nije smrtni grijeh.
Naprotiv, kaže se u 2 Kor 7: „svjetska žalost rađa smrću“. No takve je vrste tjeskoba, nije naime žalost po Bogu, koja se dijeli nasuprot svjetskoj žalosti, koja rađa smrću. Dakle, smrtni je grijeh.
Odgovaram: kako je gore rečeno, smrtnim se grijehom naziva onaj koji oduzima duhovni život, koji biva po ljubavi, po kojoj Bog u nama prebiva; odatle je onaj grijeh po svojemu rodu smrtan koji se po sebi, prema vlastitoj naravi, protivi ljubavi. Takva je pak tjeskoba. Naime, vlastiti je učinak ljubavi radost o Bogu, kako je gore rečeno; tjeskoba je pak žalost o duhovnom dobru utoliko ukoliko je božansko dobro. Odatle je prema svojemu rodu tjeskoba smrtni grijeh. No treba u svim grijesima koji su po svojemu rodu smrtni razmotriti da nisu smrtni osim kada postignu svoje savršenje. Dovršenje je pak grijeha u pristanku razuma; govorimo naime sada o ljudskome grijehu, koji se sastoji u ljudskome činu, čije je počelo razum. Odatle ako je započinjanje grijeha u samoj osjetilnosti, i ne dopre sve do pristanka razuma, zbog nesavršenosti čina jest laki grijeh. Kao što je u rodu preljuba požuda koja se sastoji u samoj osjetilnosti laki grijeh; ako se pak dopre sve do pristanka razuma, smrtni je grijeh. Tako se također i pokret tjeskobe katkada nalazi u samoj osjetilnosti, zbog opiranja tijela duhu, i tada je laki grijeh. Katkada pak dopire sve do razuma, koji pristaje uz bježanje i grozu i gnušanje nad božanskim dobrom, dok tijelo posve prevladava protiv duha. I tada je bjelodano da je tjeskoba smrtni grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: tjeskoba se protivi zapovijedi o posvećenju subote, u kojoj se, prema tome što je moralna zapovijed, zapovijeda počinak uma u Bogu, kojemu se protivi žalost uma o božanskome dobru.
Odgovor na 2. prigovor: tjeskoba nije umno odstupanje od bilo kojega duhovnoga dobra, nego od božanskoga dobra, uz koje um treba prionuti po nužnosti. Odatle ako se tko ražalosti zbog toga što ga netko sili ispunjavati djela kreposti koja nije dužan činiti, to nije grijeh tjeskobe; nego kada se ražalosti u onome što mu predstoji činiti poradi Boga.
Odgovor na 3. prigovor: u svetim se muževima nalaze neki nesavršeni pokreti tjeskobe, koji ipak ne dopiru sve do pristanka razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.