II-II, q. 35, a. 2
Je li posebna mana
Prigovor 1. Čini se da duhovna tromost nije posebna mana. Ono naime što odgovara svakoj mani ne uspostavlja pojam posebne mane. Ali svaka mana čini da se čovjek žalosti zbog protivnoga duhovnoga dobra, bludnik se naime žalosti zbog dobra uzdržljivosti, a proždrljivac zbog dobra umjerenosti u jelu. Budući da je dakle duhovna tromost žalost zbog duhovnoga dobra, kako je rečeno, čini se da duhovna tromost nije poseban grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, duhovna se tromost, budući da je neka žalost, suprotstavlja radosti. Ali radost se ne postavlja kao jedna posebna krepost. Dakle, ni duhovna se tromost ne smije postaviti kao posebna mana.
Prigovor 3. Nadalje, duhovno dobro, budući da je neki opći objekt za kojim krepost teži a mana uzmiče, ne uspostavlja poseban pojam kreposti ili mane osim ako se po nečemu dodanome ne suzi. Ali čini se da ništa ne postoji što bi ga suzilo na duhovnu tromost, ako je posebna mana, osim trud: iz toga naime neki bježe od duhovnih dobara jer su trudna; stoga je i duhovna tromost neka tegobnost. Bježati pak od truda i tražiti tjelesni mir čini se da pripada istomu, naime ljenosti. Dakle, duhovna tromost ne bi bila ništa drugo doli ljenost. Što se čini lažnim, jer ljenost se suprotstavlja brižljivosti, a duhovnoj tromosti radost. Nije dakle duhovna tromost posebna mana.
Naprotiv, Grgur u XXXI. knjizi Moralia razlikuje duhovnu tromost od drugih mana. Dakle, posebna je mana.
Odgovaram: budući da je duhovna tromost žalost zbog duhovnoga dobra, ako se uzme duhovno dobro općenito, neće duhovna tromost imati pojam posebne mane, jer kako je rečeno, svaka mana bježi od duhovnoga dobra suprotne kreposti. Slično se također ne može reći da je posebna mana duhovna tromost ukoliko bježi od duhovnoga dobra ukoliko je trudno ili mučno tijelu, ili zapreka njegovu užitku, jer to također ne bi odijelilo duhovnu tromost od tjelesnih mana, kojima tko mir i užitak tijela traži. I zato valja reći da u duhovnim dobrima postoji neki red, naime sva duhovna dobra koja se nalaze u činima pojedinih kreposti usmjeruju se na jedno duhovno dobro a to je božansko dobro, oko kojega je posebna krepost, a to je ljubav. Stoga svakoj kreposti pripada radovati se vlastitomu duhovnom dobru, koje leži u vlastitom činu, ali ljubavi pripada posebno ona duhovna radost kojom se tko raduje božanskomu dobru. I slično ona žalost kojom se tko žalosti zbog duhovnoga dobra koje je u činima pojedinih kreposti ne pripada nekoj posebnoj mani, nego svim manama. Ali žalostiti se zbog božanskoga dobra, o kojemu se ljubav raduje, pripada posebnoj mani, koja se naziva duhovna tromost.
Odgovor na prigovore: i time je jasan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.