II-II, q. 35, a. 1
Je li duhovna tromost grijeh
Prigovor 1. Čini se da duhovna tromost nije grijeh. „Po strastima se naime niti hvalimo niti korimo“, prema Filozofu u II. knjizi Ethicae. Ali duhovna je tromost neka strast, vrsta je naime žalosti, kako Damaščanin veli, i gore je navedeno. Dakle, duhovna tromost nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nijedan tjelesni nedostatak koji se u određene sate događa nema značaj grijeha. Ali duhovna je tromost takva, Kasijan naime veli u X. knjizi De institutis coenobiorum: „ponajviše duhovna tromost oko šestoga sata monaha uznemiruje, kao neka groznica što navire u određeno vrijeme, najžešće vatre svojih užeženosti u uobičajene i određene sate nanoseći bolesnoj duši“. Dakle, duhovna tromost nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, ono što iz dobra korijena proizlazi ne čini se da je grijeh. Ali duhovna tromost iz dobra korijena proizlazi, Kasijan naime veli u istoj knjizi da duhovna tromost potječe iz toga što tko „uzdiše što duhovnoga ploda nema, a odsutne i daleko smještene samostane veliča“, što se čini da pripada poniznosti. Dakle, duhovna tromost nije grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, svaki grijeh valja izbjegavati, prema onome iz Sir 21: „Kao od lica zmije, bježi od grijeha“. Ali Kasijan veli u istoj knjizi: „Iskustvom je dokazano da od nasrtaja duhovne tromosti ne valja uzmičući bježati, nego opirući se svladati“. Dakle, duhovna tromost nije grijeh.
Naprotiv, ono što se zabranjuje u Svetom pismu jest grijeh. Ali duhovna je tromost takva, veli se naime u Sir 6: „Podmetni rame svoje i nosi je“, to jest duhovnu mudrost, „i neka ti ne bude mrska u vezama njezinim“. Dakle, duhovna je tromost grijeh.
Odgovaram: duhovna je tromost, prema Damaščaninu, neka žalost što otežava, koja naime tako pritiskuje čovjekov duh da mu se ništa ne mili činiti; kao što su i one stvari koje su kisele ujedno i hladne. I zato duhovna tromost uključuje neku odvratnost prema djelovanju, kako je očito po onome što se veli u Glosi na ono iz Ps: „Svako jelo omrznula je duša njihova“; a neki vele da je duhovna tromost obamrlost uma koji zanemaruje započeti dobra. Takva je pak žalost uvijek zla: katkada doista i prema samoj sebi; a katkada prema učinku. Žalost je naime po sebi zla koja je o onome što je prividno zlo a istinsko dobro, kao što je obratno zao užitak koji je o onome što je prividno dobro a istinsko zlo. Budući dakle da je duhovno dobro istinsko dobro, žalost koja je o duhovnom dobru po sebi je zla. Ali i žalost koja je o istinskom zlu zla je prema učinku ako tako čovjeka oteža da ga posve odvrati od dobra djela, stoga ni apostol u 2 Kor 2 ne želi da pokajnika proguta prevelika žalost zbog grijeha. Budući dakle da duhovna tromost, prema tome kako se ovdje uzima, označuje žalost zbog duhovnoga dobra, dvostruko je zla: i po sebi i prema učinku. I zato je duhovna tromost grijeh, zlo naime u težajnim pokretima kažemo da je grijeh, kako je očito iz gore rečenoga.
Odgovor na 1. prigovor: strasti po sebi nisu grijesi, nego ukoliko se primjenjuju na neko zlo, kore se; kao što se i hvale iz toga što se primjenjuju na neko dobro. Stoga žalost po sebi ne označuje niti nešto hvalevrijedno niti prijekorno, nego umjerena žalost zbog istinskoga zla označuje nešto hvalevrijedno; žalost pak zbog dobra, i opet neumjerena žalost, označuje nešto prijekorno. I prema tome duhovna se tromost postavlja kao grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: strasti osjetilne težnje i u sebi mogu biti laki grijesi, i naginju dušu na smrtni grijeh. I jer osjetilna težnja ima tjelesno glazbalo, slijedi da po nekoj tjelesnoj promjeni čovjek biva skloniji nekomu grijehu. I zato se može dogoditi da nas prema nekim tjelesnim promjenama koje u određena vremena nastaju neki grijesi više napadaju. Svaki pak tjelesni nedostatak po sebi raspoložuje za žalost. I zato oni koji poste, oko podneva, kada već počinju osjećati nedostatak hrane i biti pritisnuti od sunčanih vrućina, više bivaju napadani od duhovne tromosti.
Odgovor na 3. prigovor: poniznosti pripada da čovjek, razmatrajući vlastite nedostatke, samoga sebe ne uzvisuje. Ali to ne pripada poniznosti, nego radije nezahvalnosti, što dobra koja tko od Boga posjeduje prezire. I iz takva prezira slijedi duhovna tromost, žalostimo se naime zbog onoga što kao zlo ili bezvrijedno smatramo. Tako je dakle potrebno da tko tuđa dobra uzvisuje da ipak dobra sebi božanski proviđena ne prezire, jer bi mu tako žalosna postala.
Odgovor na 4. prigovor: od grijeha uvijek valja bježati, ali napadaj grijeha katkada valja svladati bježeći, a katkada opirući se. Bježeći doista kada stalno razmišljanje povećava poticaj grijeha, kao što je u bludnosti, stoga se veli u 1 Kor 6: „Bježite od bludnosti“. Opirući se pak kada ustrajno razmišljanje oduzima poticaj grijeha, koji potječe iz nekoga lakoga shvaćanja. I to se događa u duhovnoj tromosti, jer što više razmišljamo o duhovnim dobrima, to nam ugodnija postaju; iz čega prestaje duhovna tromost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.