II-II, q. 35, a. 4
Je li glavni grijeh
Prigovor 1. Čini se da se tjeskoba ne treba postaviti kao glavni grijeh. Glavnim se naime grijehom naziva onaj koji pokreće na čine grijeha, kako je gore navedeno. No tjeskoba ne pokreće na djelovanje, nego radije odvraća od djelovanja. Dakle, ne treba se postaviti kao glavni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, glavni grijeh ima kćeri koje su mu dodijeljene. Određuje pak Grgur, u XXXI. Moralia, šest kćeri tjeskobe, koje su „zloća, zlopamćenje, malodušnost, očaj, obamrlost oko zapovijedi, lutanje uma oko nedopuštenoga“, za koje se ne čini da prikladno nastaju iz tjeskobe. Zlopamćenje se naime čini biti isto što i mržnja, koja nastaje iz zavisti, kako je gore rečeno. Zloća je pak rod za sve mane, i slično lutanje uma oko nedopuštenoga, i nalaze se u svim manama. Obamrlost pak oko zapovijedi čini se biti isto što i tjeskoba. Malodušnost pak i očaj mogu nastati iz kojih god grijeha. Ne postavlja se dakle prikladno da je tjeskoba glavni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, Izidor, u knjizi De summo bono, razlikuje manu tjeskobe od mane žalosti, govoreći da žalost biva utoliko ukoliko odstupa od težega i napornoga na što je obvezan; a tjeskoba utoliko ukoliko se obraća k nedoličnu počinku. I kaže da iz žalosti nastaju zlopamćenje, malodušnost, gorčina, očaj; o tjeskobi pak kaže da nastaje sedmero, a to su: dokolica, pospanost, neumjesnost uma, nemir tijela, nestalnost, brbljavost, radoznalost. Dakle, čini se da se ili od Grgura ili od Izidora loše određuje da je tjeskoba glavni grijeh sa svojim kćerima.
Naprotiv, Grgur kaže, u XXXI. Moralia, da je tjeskoba glavni grijeh i da ima navedene kćeri.
Odgovaram: kako je gore rečeno, glavnim se grijehom naziva onaj iz kojega je pripravno da nastanu drugi grijesi prema naravi svršnoga uzroka. Kao što pak ljudi mnogo toga čine radi naslade, kako da nju postignu, tako također potaknuti njezinim naletom na neko djelovanje; tako također radi žalosti mnogo toga čine, ili da je izbjegnu, ili srljajući pod njezinim teretom u neka djela. Odatle, budući da je tjeskoba određena žalost, kako je gore rečeno, prikladno se postavlja kao glavni grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: tjeskoba, pritiskujući dušu, priječi čovjeka od onih djela koja uzrokuju žalost. No ipak potiče dušu na neka djelovanja ili koja su suzvučna sa žalošću, kao na plakanje; ili također na neka po kojima se žalost izbjegava.
Odgovor na 2. prigovor: Grgur prikladno određuje kćeri tjeskobe. Budući naime da, kako Filozof kaže u VIII. Ethic., „nitko ne može dugo ostati sa žalošću bez naslade“, nužno je da iz žalosti nešto nastane na dva načina: na jedan način, da čovjek odstupi od onoga što žalosti; na drugi način, da prijeđe na drugo u čemu se naslađuje, kao oni koji se ne mogu radovati u duhovnim nasladama prelaze na tjelesne, prema Filozofu, u X. Ethic. U bježanju pak od žalosti pazi se na takav napredak da ponajprije čovjek bježi od onoga što žalosti; drugo, također napada ono što nanosi žalost. Duhovna su pak dobra, o kojima tjeskoba žaluje, i cilj i ono što vodi k cilju. Bježanje pak od cilja biva po očaju. Bježanje pak od dobara koja vode k cilju, što se tiče teških stvari koje potpadaju pod savjete, biva po malodušnosti; što se tiče pak onoga što pripada zajedničkoj pravednosti, biva po obamrlosti oko zapovijedi. Napad pak na žalosteća duhovna dobra katkada je uistinu protiv ljudi koji potiču na duhovna dobra, i to je zlopamćenje; katkada se pak proteže na sama duhovna dobra, u gnušanje prema kojima se netko dovodi, i to je vlastito zloća. Utoliko pak što zbog žalosti od duhovnih stvari netko prelazi na izvanjske ugodnosti, postavlja se kao kći tjeskobe lutanje oko nedopuštenoga. Po čemu je očit odgovor na ono što se prigovaralo oko pojedinih kćeri. Jer zloća se ovdje ne uzima prema tome što je rod mana, nego kako je rečeno. Zlopamćenje se također ovdje ne uzima općenito za mržnju, nego za određeno negodovanje, kako je rečeno. I isto treba reći o drugima.
Odgovor na 3. prigovor: i Kasijan, u knjizi De institutis coenobiorum, razlikuje žalost od tjeskobe, no prikladnije Grgur tjeskobu naziva žalošću. Jer, kako je gore rečeno, žalost nije mana različita od drugih prema tome što netko odstupa od teška i naporna djela, ili prema kojim god drugim uzrocima netko žalovao, nego samo prema tome što žaluje o božanskom dobru. Što pripada naravi tjeskobe, koja se utoliko obraća k nedoličnu počinku ukoliko prezire božansko dobro. Ono pak što Izidor postavlja da nastaje iz žalosti i tjeskobe svodi se na ono što postavlja Grgur. Gorčina naime, koju Izidor postavlja da nastaje iz žalosti, jest određeni učinak zlopamćenja. Dokolica pak i pospanost svode se na obamrlost oko zapovijedi, oko kojih je netko dokoličar posve ih zanemarujući, a pospanac nemarno ih ispunjavajući. Svih pak ostalih pet što ih postavlja da nastaju iz tjeskobe pripada lutanju uma oko nedopuštenoga. Koje uistinu prema tome što boravi u samoj utvrdi uma koji se želi neumjesno raspršiti na različite stvari, naziva se neumjesnošću uma; prema tome pak što pripada spoznajnoj moći, naziva se radoznalošću; što se tiče pak govora, naziva se brbljavošću; što se tiče pak tijela koje ne ostaje na istome mjestu, naziva se nemirom tijela, kada naime netko neurednim kretnjama udova pokazuje lutanje uma; što se tiče pak različitih mjesta, naziva se nestalnošću. Ili se može uzeti nestalnost prema promjenjivosti nauma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.