Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 32, a. 9

Komu je treba davati

Prigovor 1. Čini se da bližima ne treba više činiti milostinju. Veli se naime u Sir 12: „Daj milosrdnomu, a ne primaj grješnika; učini dobro poniznomu, a ne daj bezbožniku“. Ali katkada se događa da su naši rođaci grješnici i bezbožnici. Dakle, njima ne treba više činiti milostinje.

Prigovor 2. Nadalje, milostinje valja činiti radi uzvraćanja vječne plaće, prema onome iz Mt 6: „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“. Ali vječna se nagrada ponajviše stječe iz milostinja koje se dijele svetima, prema onome iz Lk 16: „Načinite sebi prijatelje od nepravednoga mamona da vas, kada nestane, prime u vječne šatore“; što tumačeći Augustin u knjizi De verbis Domini veli: „Tko su oni koji će imati vječne stanove osim svetih Božjih? I tko su oni koji od njih trebaju biti primljeni u šatore osim onih koji služe njihovoj potrebi?“ Dakle, više valja davati milostinje svetijima nego bližima.

Prigovor 3. Nadalje, ponajviše je čovjek sam sebi blizak. Ali sebi čovjek ne može učiniti milostinju. Dakle, čini se da ne treba više činiti milostinju osobi koja je više povezana.

Naprotiv, apostol veli u 1 Tim 5: „Ako li se tko za svoje, a osobito za ukućane ne brine, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“.

Odgovaram: kako Augustin veli u I. knjizi De doctrina christiana, oni koji su nam više povezani kao nekim ždrijebom nama pripadaju, tako da se za njih više moramo pobrinuti. Ipak oko toga valja primijeniti razboritost, prema razlici povezanosti, svetosti i koristi. Naime mnogo svetijemu koji trpi veću potrebu i korisniji je za opće dobro više valja dati milostinju nego bližoj osobi; ponajviše ako nije jako povezana, o kojoj bi nam predstojala posebna briga, i ako ne trpi veliku nuždu.

Odgovor na 1. prigovor: grješniku ne treba pomoći ukoliko je grješnik, to jest da se time u grijehu podupire, nego ukoliko je čovjek, to jest da se narav uzdrži.

Odgovor na 2. prigovor: djelo milostinje za nagradu vječnoga uzvraćanja vrijedi na dva načina. Na jedan doista način iz korijena ljubavi. I prema tome milostinja je zaslužna ukoliko se u njoj čuva red ljubavi, prema kojemu bližima više moramo proviđati, uz ostale jednake uvjete. Stoga Ambrozije veli u I. knjizi De officiis: „Ta je darežljivost hvalevrijedna, da ne prezireš rođake svoje krvi ako spoznaš da oskudijevaju, bolje je naime da sam pritekneš u pomoć svojima, kojima je stid od drugih tražiti pomoć“. Na drugi način milostinja vrijedi za uzvraćanje vječnoga života iz zasluge onoga komu se daruje, koji moli za onoga koji je dao milostinju. I prema tome ondje govori Augustin.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je milostinja djelo milosrđa, kao što milosrđe u pravom smislu nije prema samome sebi, nego po nekoj sličnosti, kako je gore rečeno; tako također, u pravom smislu govoreći, nitko sebi ne čini milostinju, osim možda iz osobe drugoga. Recimo, kada je tko postavljen kao djelitelj milostinja, može i sam sebi uzeti ako oskudijeva, onim načinom kojim poslužuje i drugima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.