Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 32, a. 10

O načinu davanja milostinja

Prigovor 1. Čini se da milostinju ne treba činiti obilno. Milostinju naime ponajviše valja činiti onima koji su više povezani. Ali njima ne treba tako davati da bi htjeli odatle postati bogatiji, kako Ambrozije veli u I. knjizi De officiis. Dakle, ni drugima ne treba obilno davati.

Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije ondje veli: „Ne valja odjednom rasuti imutak, nego dijeliti“. Ali obilnost milostinja pripada rasipanju. Dakle, milostinju ne treba činiti obilno.

Prigovor 3. Nadalje, u 2 Kor 8 apostol veli: „Ne da drugima bude olakšanje“, to jest da drugi od našega besposleno žive, „a vama tjeskoba“, to jest siromaštvo. Ali to bi se dogodilo ako bi se milostinja davala obilno. Dakle, milostinju ne valja obilno dijeliti.

Naprotiv, veli se u Tob 4: „Ako imaš mnogo, obilno podaj“.

Odgovaram: obilnost se milostinje može promatrati i sa strane onoga koji daje i sa strane primatelja. Sa strane doista onoga koji daje kada naime tko daje ono što je mnogo prema razmjeru vlastite mogućnosti. I tako je hvalevrijedno obilno dati, stoga je i Gospodin u Lk 21 pohvalio udovicu koja je „od svoje oskudice ubacila sve što je imala za život“, obdržavajući ipak ono što je gore rečeno o davanju milostinje od nužnoga. Sa strane pak onoga komu se daje jest obilna milostinja na dva načina. Na jedan način, da dostatno nadomjesti njegovu potrebu. I tako je hvalevrijedno obilno milostinju podijeliti. Na drugi način, da preobiluje do suviška. I to nije hvalevrijedno, nego je bolje većem broju potrebitih razdijeliti. Stoga i apostol veli u 1 Kor 13: „Ako razdam za hranu siromasima“, gdje Glosa veli: „time se uči oprez u milostinji, da se ne daje jednomu nego mnogima, kako bi većem broju koristilo“.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od obilnosti koja nadilazi potrebu primatelja milostinje.

Odgovor na 2. prigovor: onaj autoritet govori o obilnosti milostinje sa strane onoga koji daje. Ali valja razumjeti da Bog ne hoće da se odjednom raspu sva dobra, osim pri promjeni staleža. Stoga ondje dodaje: „osim možda kao što je Elizej zaklao svoje volove i nahranio siromahe od onoga što je imao, da ne bi bio vezan nikakvom domaćom brigom“.

Odgovor na 3. prigovor: navedeni autoritet, što se tiče onoga što veli: „ne da drugomu bude olakšanje ili osvježenje“, govori o obilnosti milostinje koja nadilazi potrebu primatelja, komu ne treba dati milostinju da bi odatle raskošno živio, nego da bi se odatle uzdržavao. Oko čega ipak valja primijeniti razboritost zbog različitih stanja ljudi, od kojih neki, odgojeni u nježnijim uvjetima, trebaju nježniju hranu ili odjeću. Stoga i Ambrozije veli u knjizi De officiis: „Valja uzeti u obzir pri davanju dob i nemoć. Katkada također i stid, koji odaje plemenito podrijetlo. Ili ako je tko iz bogatstva upao u bijedu bez vlastite krivnje“. Što se pak tiče onoga što se dodaje: „a vama tjeskoba“, govori o obilnosti sa strane onoga koji daje. Ali, kako Glosa ondje veli, to ne veli stoga što ne bi bilo bolje, naime obilno dati. „Nego strahuje za slabe, koje tako opominje da daju kako ne bi trpjeli oskudicu“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.