II-II, q. 32, a. 8
Komu pripada davati milostinju
Prigovor 1. Čini se da onaj tko je pod vlašću drugoga postavljen može činiti milostinju. Redovnici su naime pod vlašću onih kojima su zavjetovali poslušnost. Ali kada im ne bi bilo dopušteno činiti milostinju, štetu bi ponijeli iz redovničkoga staleža, jer kako Ambrozije veli: „Vrhunac kršćanske religije sastoji se u pobožnosti“, koja se ponajviše preporučuje po dijeljenju milostinja. Dakle, oni koji su pod vlašću drugoga postavljeni mogu činiti milostinju.
Prigovor 2. Nadalje, žena je pod muževom vlašću, kako se veli u Post 3. Ali žena može činiti milostinju, budući da se uzima u zajednicu s mužem, stoga se i o blaženoj Luciji veli da je bez znanja zaručnika činila milostinje. Dakle, time što je tko pod vlašću drugoga postavljen ne sprječava se da može činiti milostinje.
Prigovor 3. Nadalje, naravna je neka podložnost sinova prema roditeljima, stoga apostol u Ef 6 veli: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu“. Ali čini se da sinovi mogu od očevih dobara davati milostinje, jer su na neki način njihova, budući da su baštinici; i budući da ih mogu rabiti za potrebu tijela, još se mnogo više čini da ih mogu rabiti, dajući milostinje, za lijek svoje duše. Dakle, oni koji su postavljeni pod vlašću mogu davati milostinje.
Prigovor 4. Nadalje, sluge su pod vlašću gospodara, prema onome iz Tit 2: „Sluge neka budu podložne svojim gospodarima“. Dopušteno im je pak učiniti nešto na korist gospodara, što ponajviše biva ako za njih dijele milostinje. Dakle, oni koji su postavljeni pod vlašću mogu činiti milostinje.
Naprotiv, milostinje se ne smiju činiti od tuđega, nego od vlastitih pravednih trudova svatko mora činiti milostinju, kako veli Augustin u knjizi De verbis Domini. Ali ako bi podložni drugima činili milostinju, to bi bilo od tuđega. Dakle, oni koji su pod vlašću drugih ne mogu činiti milostinju.
Odgovaram: onaj tko je pod vlašću drugoga postavljen, ukoliko je takav, mora se prema vlasti višega ravnati, jer to je naravni red da se niža ravnaju prema višima. I zato je potrebno da ono u čemu je niži podložan višem raspoređuje ne drukčije nego kako mu je od višega povjereno. Tako dakle onaj tko je postavljen pod vlašću od stvari prema kojoj je podložan višem ne smije činiti milostinju osim koliko mu od višega bude dopušteno. Ako pak tko ima nešto prema čemu ne potpada pod vlast višega, već prema tome nije podložan vlasti, što se toga tiče bivajući vlastitoga prava. I od toga može činiti milostinju.
Odgovor na 1. prigovor: redovnik, ako ima povjerenu upravu od poglavara, može činiti milostinju od samostanskih dobara, prema onome što mu je povjereno. Ako pak nema upravu, jer nema ništa vlastito, tada ne može činiti milostinju bez dopuštenja opata bilo izričito dobivena bilo vjerojatno pretpostavljena, osim možda u trenutku krajnje nužde, u kojemu bi mu bilo dopušteno ukrasti kako bi dao milostinju. Niti zbog toga biva u gorem stanju, jer kako se veli u knjizi De ecclesiasticim dogmatibus: „Dobro je imutak s razdiobom siromasima dijeliti, ali je bolje, s nakanom slijeđenja Gospodina, odjednom podijeliti i, oslobođen brige, oskudijevati s Kristom“.
Odgovor na 2. prigovor: ako žena ima druga dobra osim miraza, koji se usmjeruje na uzdržavanje bračnih tereta, bilo iz vlastita dobitka bilo na bilo koji drugi dopušten način, može davati milostinje, čak i bez traženja muževa pristanka, umjerene ipak, da iz njihove pretjeranosti muž ne osiromaši. Inače pak ne smije davati milostinje bez muževa pristanka bilo izričita bilo pretpostavljena, osim u trenutku nužde, kao što je rečeno o redovniku. Premda je naime žena jednaka u bračnom činu, ipak u onome što pripada uređenju doma muž je glava ženi, prema apostolu u 1 Kor 11. Blažena je pak Lucija imala zaručnika, a ne muža. Stoga je s prispankom majke mogla činiti milostinju.
Odgovor na 3. prigovor: ono što pripada obiteljskomu sinu pripada ocu. I zato ne može činiti milostinju (osim možda kakvu neznatnu, za koju može pretpostaviti da se ocu sviđa), osim ako bi mu možda za neku stvar bila od oca povjerena uprava. I isto valja reći o slugama.
Odgovor na 4. prigovor: time je jasan odgovor na četvrti prigovor.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.