Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 32, a. 7

Treba li je davati od nepravedno stečenoga

Prigovor 1. Čini se da se milostinja može činiti od nedopušteno stečenoga. Veli se naime u Lk 16: „Načinite sebi prijatelje od nepravednoga mamona“. Mamon pak označuje bogatstva. Dakle, od nepravedno stečenih bogatstava može tko sebi načiniti duhovne prijatelje, dijeleći milostinje.

Prigovor 2. Nadalje, svaki sramotan dobitak čini se da je nedopušteno stečen. Ali sramotan je dobitak onaj koji se stječe od bludništva, stoga se od takvoga žrtva ili prinos Bogu ne smije prinijeti, prema onome iz Pnz 23: „Ne unosi plaće bludnice u dom Boga svoga“. Slično također sramotno se stječe ono što se stječe kockom, jer kako Filozof veli u IV. knjizi Ethicae, „takvi od prijatelja stječu dobitak, kojima bi trebalo davati“. Najsramotnije se također stječe nešto po simoniji, po kojoj tko Duhu Svetomu nanosi uvredu. Pa ipak od takvoga se može učiniti milostinja. Dakle, od loše stečenoga netko može učiniti milostinju.

Prigovor 3. Nadalje, veća zla više valja izbjegavati nego manja. Ali manji je grijeh zadržavanje tuđe stvari nego ubojstvo, koje netko navlači na se ako komu u krajnjoj nuždi ne pritekne u pomoć, kako je očito po Ambroziju, koji veli: „Nahrani onoga koji umire od gladi, jer ako nisi nahranio, ubio si“. Dakle, netko može u nekom slučaju učiniti milostinju od loše stečenoga.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De verbis Domini: „Od pravednih trudova činite milostinje. Nećete naime potkupiti suca Krista, da vas ne bi čuo sa siromasima kojima otimate. Nemojte htjeti činiti milostinje od kamata i lihve. Vjernicima govorim, kojima tijelo Kristovo dijelimo“.

Odgovaram: na tri načina može nešto biti nedopušteno stečeno. Na jedan naime način ono što je tko nedopušteno stekao duguje se onomu od koga je stečeno, niti to može zadržati onaj tko je stekao, kao što se događa u otimačini, krađi i lihvi. I od takvih stvari, budući da je čovjek obvezan na povrat, milostinja se ne može učiniti. Na drugi pak način nešto je nedopušteno stečeno jer onaj tko je stekao doduše ne može zadržati, ali se ipak ne duguje onomu od koga je stekao, jer je naime protiv pravednosti primio, a drugi je protiv pravednosti dao, kao što biva u simoniji, u kojoj onaj koji daje i onaj koji prima djeluju protiv pravednosti božanskoga zakona. Stoga se ne smije izvršiti povrat onomu koji je dao, nego se mora izdati za milostinje. I isti je smisao u sličnim stvarima, u kojima je naime i davanje i primanje protiv zakona. Na treći način nešto je nedopušteno stečeno ne doista zato što bi samo stjecanje bilo nedopušteno, nego jer je ono iz čega se stječe nedopušteno, kako je očito o onome što žena stječe po bludništvu. I to se u pravom smislu naziva sramotnim dobitkom. Jer to što žena vrši bludništvo, sramotno djeluje i protiv Božjega zakona; ali u onome što prima ne djeluje nepravedno niti protiv zakona. Stoga ono što je tako nedopušteno stečeno može se zadržati, i od toga milostinja učiniti.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin veli u knjizi De verbis Domini, „onu riječ Gospodinovu neki loše shvaćajući otimaju tuđe stvari i nešto odatle siromasima dijele, te misle da čine ono što je zapovjeđeno. To shvaćanje valja ispraviti. Ali sva se bogatstva nazivaju bogatstvima nepravednosti“, kako veli u knjizi De quaestionibus Evangeliorum, „jer nisu bogatstva osim nepravednima, koji u njih polažu nadu. Nepravednim je mamonom nazvao jer raznim zamamnostima bogatstava iskušava naše osjećaje. Ili zato što se u mnogim prethodnicima, kojima baštinom nasljeđuješ, nalazi netko tko je nepravedno prisvojio tuđe, premda ti ne znaš“, kako veli Bazilije. Ili se sva bogatstva nazivaju bogatstvima nepravednosti, to jest nejednakosti, jer nisu jednako svima raspodijeljena, dok jedan oskudijeva a drugi preobiluje.

Odgovor na 2. prigovor: o onome što je stečeno bludništvom već je rečeno kako se može učiniti milostinja. No od toga se ne čini žrtva ili prinos na oltaru, kako zbog sablazni, tako i zbog strahopoštovanja prema svetinjama. Od onoga također što je stečeno simonijom može se učiniti milostinja, jer se ne duguje onomu tko je dao, nego zaslužuje to izgubiti. Glede onoga pak što se stječe kockom čini se da postoji nešto nedopušteno po božanskom pravu, naime da tko stekne dobitak od onih koji svoju stvar ne mogu otuđiti, kao što su maloljetni, umno poremećeni i tome slični; i da tko navuče drugoga iz lakomosti za dobitkom na igru; i da prijevarno od njega dobije. I u tim je slučajevima obvezan na povrat, i tako od toga ne može učiniti milostinju. Nešto se pak čini da je nadalje nedopušteno po pozitivnom građanskom pravu, koje općenito zabranjuje takav dobitak. Ali jer građansko pravo ne obvezuje sve, nego samo one koji su tim zakonima podložni, i opet po prestanku običaja može se dokinuti, zato kod onih koji su takvim zakonima vezani općenito su obvezani na povrat oni koji dobiju; osim ako možda suprotan običaj ne prevlada; ili osim ako je tko dobio od onoga koji ga je privukao na igru. U kojem slučaju ne bi bio obvezan vratiti, jer onaj koji je izgubio nije dostojan primiti; niti može dopušteno zadržati dok traje takvo pozitivno pravo; stoga mora od toga učiniti milostinju u ovom slučaju.

Odgovor na 3. prigovor: u slučaju krajnje nužde sve je zajedničko. Stoga je dopušteno onomu tko takvu nuždu trpi uzeti od tuđega za svoje uzdržavanje ako ne nađe onoga tko bi mu htio dati. I po istom razlogu dopušteno je imati nešto od tuđega i od toga milostinju dati, štoviše i uzeti, ako se drukčije ne može pomoći onomu tko trpi nuždu. Ako se ipak može učiniti bez opasnosti, valja zatraživši vlasnikovu volju siromahu providjeti koji trpi krajnju nuždu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.