Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 32, a. 6

Treba li tjelesnu milostinju davati od onoga što je nužno

Prigovor 1. Čini se da tko ne smije davati milostinju od nužnoga. Red se naime ljubavi ne promatra manje s obzirom na učinak dobročinstva nego s obzirom na nutarnji osjećaj. Griješi pak onaj tko naopako postupa u redu ljubavi, jer red je ljubavi pod zapoviješću. Budući da dakle iz reda ljubavi tko mora više ljubiti sebe nego bližnjega, čini se da griješi ako sebi uskrati nužno kako bi drugomu podijelio.

Prigovor 2. Nadalje, tko god dijeli od onoga što je njemu nužno rasipnik je vlastitoga imutka, što pripada rasipniku, kako je očito po Filozofu u IV. knjizi Ethicae. Ali nijedno grješno djelo ne valja činiti. Dakle, ne valja davati milostinju od nužnoga.

Prigovor 3. Nadalje, apostol veli u 1 Tim 5: „Ako li se tko za svoje, a osobito za ukućane ne brine, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“. Ali to da tko dade od onoga što je nužno njemu ili njegovima čini se da krnji brigu koju tko mora imati o sebi i o svojima. Dakle, čini se da tko god od nužnih stvari daje milostinju, teško griješi.

Naprotiv, Gospodin veli u Mt 19: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima“. Ali onaj tko daje sve što ima siromasima ne daje samo suvišno nego i nužno. Dakle, čovjek može davati milostinju od nužnoga.

Odgovaram: nužno se kaže na dva načina. Na jedan način, bez čega nešto ne može postojati. I od takva nužnoga nipošto se ne smije davati milostinja, recimo ako bi tko zatečen u trenutku nužde imao samo odakle bi se mogao uzdržavati on i njegovi sinovi ili drugi koji njemu pripadaju: od ovoga naime nužnoga dati milostinju znači sebi i svojima život oduzeti. Ali ovo velim osim ako bi možda prijetio takav slučaj gdje bi, uskraćujući sebi, dao nekoj velikoj osobi, po kojoj se Crkva ili država uzdržava, jer bi za oslobođenje takve osobe samoga sebe i svoje hvalevrijedno izložio smrtnoj pogibli, budući da opće dobro valja pretpostaviti vlastitomu. Na drugi način kaže se da je nešto nužno bez čega se ne može prikladno provoditi život prema stanju ili položaju vlastite osobe i drugih osoba za koje mu predstoji briga. Granica ovoga nužnoga nije postavljena u nedjeljivome, nego ako se i mnogo doda, ne može se prosuditi da je preko takva nužnoga; a ako se i mnogo oduzme, još uvijek preostaje odakle tko može prikladno provoditi život prema vlastitom položaju. Od takva dakle dati milostinju dobro je, i ne potpada pod zapovijed, nego pod savjet. Neuredno bi pak bilo ako bi tko toliko sebi od vlastitih dobara oduzeo kako bi drugima podijelio da od preostaloga ne bi mogao provoditi život prikladno prema vlastitom položaju i poslovima koji se pojavljuju, nitko naime ne smije neprikladno živjeti. No od ovoga valja izuzeti troje. Od čega je prvo kada tko mijenja stalež, recimo ulaskom u redovništvo. Tada naime, razdajući sve svoje radi Krista, čini djelo savršenstva, stavljajući se u drugi stalež. Drugo, kada se ono što sebi uskraćuje, ako i jest nužno za prikladnost života, ipak može lako nadoknaditi, tako da ne slijedi prevelika neprikladnost. Treće, kada bi nastupila krajnja nužda neke privatne osobe, ili također neka velika nužda države. U tim bi naime slučajevima hvalevrijedno tko zanemario ono što bi se činilo da pripada doličnosti njegova staleža, kako bi pritekao u pomoć većoj nuždi.

Odgovor na prigovore: i time je lako jasan odgovor na prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.