II-II, q. 32, a. 5
Je li davanje milostinje pod zapoviješću
Prigovor 1. Čini se da davanje milostinje nije pod zapoviješću. Savjeti se naime razlikuju od zapovijedi. Ali davanje milostinje jest savjet, prema onome iz Dn 4: „Neka se moj savjet svidi kralju: grijehe svoje milostinjama otkupi“. Dakle, davanje milostinje nije pod zapoviješću.
Prigovor 2. Nadalje, svakomu je dopušteno rabiti svoju stvar i zadržati je. Ali zadržavajući svoju stvar netko neće dati milostinju. Dakle, dopušteno je ne dati milostinju. Dakle, davanje milostinje nije pod zapoviješću.
Prigovor 3. Nadalje, sve što potpada pod zapovijed u neko vrijeme obvezuje prekršitelje na smrtni grijeh, jer potvrdne zapovijedi obvezuju za određeno vrijeme. Ako bi dakle davanje milostinje potpadalo pod zapovijed, trebalo bi odrediti neko vrijeme u kojemu bi čovjek sagriješio smrtno ako ne bi dao milostinju. Ali to se ne čini, jer uvijek se može vjerojatno prosuditi da se siromahu može drukčije pomoći; i da ono što treba izdati za milostinje može njemu samomu biti nužno bilo u sadašnjosti bilo u budućnosti. Dakle, čini se da davanje milostinje nije pod zapoviješću.
Prigovor 4. Nadalje, sve se zapovijedi svode na zapovijedi Dekaloga. Ali među tim zapovijedima ništa se ne sadrži o davanju milostinja. Dakle, davanje milostinja nije pod zapoviješću.
Naprotiv, nitko se ne kažnjava vječnom kaznom za propust nečega što ne potpada pod zapovijed. Ali neki se kažnjavaju vječnom kaznom za propust milostinja, kako je očito u Mt 25. Dakle, davanje milostinje jest pod zapoviješću.
Odgovaram: budući da je ljubav prema bližnjemu pod zapoviješću, nužno je da pod zapovijed potpada sve ono bez čega se ljubav prema bližnjemu ne očuvava. A k ljubavi prema bližnjemu pripada da bližnjemu ne samo želimo dobro, nego i činimo, prema onome iz 1 Iv 3: „Ne ljubimo riječju ni jezikom, nego djelom i istinom“. A k tome da hoćemo i činimo dobro drugoga traži se da priteknemo u pomoć njegovoj potrebi, što biva dijeljenjem milostinja. I zato je dijeljenje milostinja pod zapoviješću. No budući da se zapovijedi daju o činima kreposti, nužno je da na onaj način dar milostinje potpada pod zapovijed na koji je taj čin iz nužnosti kreposti, naime prema onome što pravi razum zahtijeva. Prema kojemu valja nešto razmotriti sa strane onoga koji daje; a nešto sa strane onoga komu milostinju valja dati. Sa strane doista onoga koji daje valja razmotriti da ono što treba izdati za milostinje njemu bude suvišno, prema onome iz Lk 11: „Ono što preostane dajte kao milostinju“. I kažem suvišno ne samo s obzirom na njega samoga, što je iznad onoga što je nužno pojedincu; nego također s obzirom na druge za koje mu predstoji briga, jer prije treba da se svatko pobrine za sebe i za one za koje mu predstoji briga (s obzirom na koje se kaže nužno za osobu ukoliko osoba uključuje dostojanstvo), a poslije da se od preostaloga pritekne u pomoć potrebama drugih: kao što i narav najprije uzima sebi, za uzdržavanje vlastitoga tijela, ono što je nužno službi hranidbene moći; a suvišak izdaje za rađanje drugoga po rasplodnoj moći. Sa strane pak primatelja traži se da ima potrebu, inače ne bi bilo razloga zašto bi mu se milostinja dala. Ali budući da jedan čovjek ne može priteći u pomoć svima koji imaju potrebu, ne obvezuje svaka potreba na zapovijed, nego samo ona bez koje onaj tko trpi potrebu ne može opstati. U tom naime slučaju ima mjesta ono što Ambrozije veli: „Nahrani onoga koji umire od gladi. Ako nisi nahranio, ubio si“. Tako je dakle davanje milostinje od suvišnoga pod zapoviješću; i davanje milostinje onomu tko je u krajnjoj potrebi. Inače pak dati milostinju pripada savjetu, kao što se i o svakom boljem dobru daju savjeti.
Odgovor na 1. prigovor: Daniel je govorio kralju koji nije bio podložan Božjemu zakonu. I zato i ono što pripada zapovijedi zakona koji nije ispovijedao, trebalo mu je predložiti na način savjeta. Ili se može reći da je govorio u onom slučaju u kojemu davanje milostinje nije pod zapoviješću.
Odgovor na 2. prigovor: vremenita dobra, koja se čovjeku božanski podjeljuju, njegova su doista što se tiče vlasništva, ali što se tiče upotrebe ne smiju biti samo njegova, nego također i drugih, koji se iz njih mogu uzdržavati od onoga što njemu pretječe. Stoga Bazilije veli: „Ako priznaješ da su ti ona božanski došla“ (naime vremenita dobra), „je li Bog nepravedan što nam nejednako raspoređuje stvari? Zašto ti obiluješ, a onaj prosi, osim zato da ti stekneš zasluge dobroga upravljanja, a on se ukrasi nagradama strpljivosti? Kruh je gladnoga koji ti držiš, gologa je haljina koju u spremištu čuvaš, bosonogoga je obuća koja kod tebe trune, potrebitoga je srebro koje držiš zakopano. Stoga tolikima nanosiš nepravdu kolikima si mogao dati“. A to isto veli i Ambrozije u Dekretu, dist. 47.
Odgovor na 3. prigovor: postoji neko vrijeme za dati u kojemu smrtno griješi ako propusti dati milostinju: sa strane doista primatelja, kada se pojavljuje očita i hitna potreba, a ne vidi se tko bi mu spremno priskočio u pomoć; sa strane pak onoga koji daje, kada ima suvišak koji prema sadašnjem stanju njemu nije nužan, kako se može vjerojatno prosuditi. Niti treba da razmatra sve slučajeve koji se mogu dogoditi u budućnosti, to bi naime značilo brinuti se za sutra, što Gospodin zabranjuje u Mt 6. Nego valja prosuditi suvišno i nužno prema onome što se vjerojatno i u većini slučajeva događa.
Odgovor na 4. prigovor: svako priskakanje u pomoć bližnjemu svodi se na zapovijed o poštovanju roditelja. Tako naime i apostol tumači u 1 Tim 4 govoreći: „Pobožnost je za sve korisna, jer ima obećanje života sadašnjega i budućega“, što veli jer se u zapovijedi o poštovanju roditelja dodaje obećanje: „da dugo živiš na zemlji“. Pod pobožnošću se pak obuhvaća svako dijeljenje milostinja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.