Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 32, a. 3

Koje su milostinje jače, duhovne ili tjelesne

Prigovor 1. Čini se da su tjelesne milostinje jače nego duhovne. Pohvalnije je naime više potrebitomu učiniti milostinju, po tome naime milostinja ima pohvalu što pomaže potrebitomu. Ali tijelo, kojemu se pomaže po tjelesnim milostinjama, potrebitije je naravi nego duh, kojemu se pomaže po duhovnim milostinjama. Dakle, tjelesne su milostinje jače.

Prigovor 2. Nadalje, uzvraćanje dobročinstva umanjuje pohvalu i zaslugu milostinje, stoga i Gospodin veli u Lk 14: „Kada priređuješ ručak ili večeru, ne pozivaj bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe uzvratno pozvali“. Ali u duhovnim milostinjama uvijek postoji uzvraćanje, jer onaj tko moli za drugoga sebi koristi, prema onome iz Ps: „Molitva će se moja u krilo moje vratiti“; tko također drugoga poučava, sam napreduje u znanju. Što se ne događa u tjelesnim milostinjama. Dakle, tjelesne su milostinje jače nego duhovne.

Prigovor 3. Nadalje, pohvali milostinje pripada to da se siromah iz dane milostinje utješi, stoga se u Job 31 veli: „Ako me nisu blagoslivljala bokovi njegovi“; i Filemonu apostol veli: „Srca su se svetih osvježila po tebi, brate“. Ali katkada je siromahu milija tjelesna milostinja nego duhovna. Dakle, tjelesna je milostinja jača nego duhovna.

Naprotiv, Augustin u knjizi De sermone Domini in monte, na ono: „Koji od tebe traži, podaj mu“, veli: „Valja dati ono što ni tebi ni drugomu ne škodi, a kada uskratiš što traži, valja pokazati pravednost, da ga ne otpustiš praznih ruku. I katkada ćeš dati nešto bolje, kada popraviš onoga koji nepravedno traži“. Popravljanje je pak duhovna milostinja. Dakle, duhovne milostinje valja pretpostaviti tjelesnima.

Odgovaram: usporedba tih milostinja može se promatrati na dva načina. Na jedan način, jednostavno govoreći, i prema tome duhovne milostinje nadvisuju, iz trostrukoga razloga. Prvo doista jer je ono što se pruža plemenitije, naime duhovni dar, koji nadvisuje tjelesni, prema onome iz Izr 4: „Dobar dar dat ću vam, zakon moj ne ostavljajte“. Drugo, po razlogu onoga komu se pomaže, jer duh je plemenitiji od tijela. Stoga kao što čovjek samomu sebi mora više providjeti što se tiče duha nego što se tiče tijela, tako i bližnjemu, koga mora ljubiti kao samoga sebe. Treće, što se tiče samih čina kojima se pomaže bližnjemu, jer su duhovni čini plemenitiji od tjelesnih, koji su na neki način ropski. Na drugi način mogu se usporediti prema nekomu pojedinačnom slučaju, u kojemu se neka tjelesna milostinja pretpostavlja nekoj duhovnoj. Recimo, više bi trebalo nahraniti onoga tko umire od gladi nego ga poučavati, kao što je i potrebitomu, prema Filozofu, bolje obogatiti se nego mudrovati, premda je ovo jednostavno bolje.

Odgovor na 1. prigovor: dati više potrebitomu bolje je, uz ostale jednake uvjete. Ali ako je manje potrebit bolji, i bolja dobra treba, bolje je njemu dati. I tako je u ovome slučaju.

Odgovor na 2. prigovor: uzvraćanje ne umanjuje zaslugu i pohvalu milostinje ako nije bilo namjeravano, kao što ni ljudska slava, ako nije namjeravana, ne umanjuje značaj kreposti; kao što i o Katonu Salustije veli da „što je više bježao od slave, to ga je više slava slijedila“. I tako biva u duhovnim milostinjama. Pa ipak namjera duhovnih dobara ne umanjuje zaslugu, kao namjera tjelesnih dobara.

Odgovor na 3. prigovor: zasluga onoga koji daje milostinju promatra se prema onome u čemu razborito mora počivati volja onoga koji prima, a ne u onome u čemu počiva ako je neuredna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.