II-II, q. 32, a. 2
O razlikovanju milostinja
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno razlikuju rodovi milostinja. Postavlja se naime sedam tjelesnih milostinja, naime nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, odjenuti gologa, primiti putnika, pohoditi bolesnoga, otkupiti sužnja i pokopati mrtvoga; koje se nalaze u ovome stihu: „Pohodim, pojim, hranim, otkupljujem, odijevam, primam, pokapam“. Postavlja se također drugih sedam duhovnih milostinja, naime poučiti neuka, savjetovati dvojbena, utješiti žalosna, opomenuti grješna, oprostiti uvreditelju, podnositi tegobne i teške, i za sve moliti; koje se također nalaze u ovome stihu: „Savjetuj, kori, tješi, opraštaj, podnosi, moli“; tako ipak da se pod istim razumijeva savjet i pouka. No čini se da se takve milostinje neprikladno razlikuju. Milostinja se naime usmjeruje k pomaganju bližnjemu. Ali time što se bližnji pokapa, nimalo mu se ne pomaže, inače ne bi bilo istinito ono što Gospodin veli u Mt 10: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga nemaju više što učiniti“. Stoga i Gospodin u Mt 25 spominjući djela milosrđa ne spominje pokop mrtvih. Dakle, čini se da se takve milostinje neprikladno razlikuju.
Prigovor 2. Nadalje, milostinja se daje za pomoć potrebama bližnjega, kako je rečeno. Ali mnoge su druge potrebe ljudskoga života osim navedenih, kao što slijepac treba vođu, hromi potporu, siromah bogatstvo. Dakle, neprikladno se navedene milostinje nabrajaju.
Prigovor 3. Nadalje, davati milostinju čin je milosrđa. Ali popravljati prijestupnika čini se da više pripada strogoći nego milosrđu. Dakle, ne treba se ubrajati među duhovne milostinje.
Prigovor 4. Nadalje, milostinja se usmjeruje na pomoć nedostatku. Ali nema čovjeka koji ne trpi nedostatak neznanja u nekim stvarima. Dakle, čini se da bi svatko trebao svakoga poučavati ako ne zna ono što sam zna.
Naprotiv, Grgur veli u jednoj homiliji: „Tko ima razum neka nipošto ne šuti; tko ima obilje dobara neka bdije da ne obamre od darežljivosti milosrđa; tko ima umijeće kojim se ravna neka se silno trudi da upotrebu i korist njegovu podijeli s bližnjim; tko ima prigodu govoriti kod bogataša neka se boji osude zbog zadržana talenta ako, kada može, ne posreduje kod njega za siromahe“. Dakle, navedene se milostinje prikladno razlikuju prema onome u čemu ljudi obiluju i oskudijevaju.
Odgovaram: navedena se razdioba milostinja prikladno uzima prema različitim nedostacima bližnjih. Od kojih su jedni sa strane duše, k kojima se usmjeruju duhovne milostinje; a jedni sa strane tijela, k kojima se usmjeruju tjelesne milostinje. Tjelesni je naime nedostatak ili u životu, ili poslije života. Ako je u životu, ili je opći nedostatak s obzirom na ono što svi trebaju; ili je poseban zbog kakva nadošla slučaja. Ako je na prvi način, ili je nedostatak nutarnji, ili vanjski. Nutarnji je doista dvostruk: jedan kojem se pomaže suhom hranom, naime glad, i prema tome se postavlja nahraniti gladnoga; a drugi je kojem se pomaže tekućom hranom, naime žeđ, i prema tome se veli napojiti žednoga. Opći pak nedostatak s obzirom na vanjsku pomoć jest dvostruk: jedan s obzirom na pokrivalo, i što se toga tiče postavlja se odjenuti gologa; drugi je s obzirom na prebivalište, i što se toga tiče jest primiti putnika. Slično pak ako postoji neki poseban nedostatak, ili je iz unutarnjega uzroka, kao bolest, i što se toga tiče postavlja se pohoditi bolesnoga; ili iz vanjskoga uzroka, i što se toga tiče postavlja se otkupljenje sužanja. Poslije života pak pruža se mrtvima pokop. Slično se pak duhovnim nedostacima duhovnim činima pomaže na dva načina. Na jedan način, proseći pomoć od Boga, i što se toga tiče postavlja se molitva, kojom tko moli za druge. Na drugi način, pružajući ljudsku pomoć, i to na tri načina. Na jedan način, protiv nedostatka razuma: i ako je nedostatak motrilačkoga razuma, pruža mu se lijek po pouci; ako je pak praktičnoga razuma, pruža mu se lijek po savjetu. Na drugi način postoji nedostatak iz strasti težajne moći, među kojima je najveća žalost, kojoj se pomaže po utjesi. Na treći način, sa strane neuredna čina, koji se doista na tri načina može promatrati. Na jedan način, sa strane samoga onoga koji griješi, ukoliko proizlazi iz njegove neuredne volje, i tako se pruža lijek po opomeni. Na drugi način, sa strane onoga protiv koga se griješi, i tako, ako je grijeh protiv nas, pružamo lijek opraštajući uvredu; ako je pak protiv Boga ili bližnjega, nije u našoj vlasti oprostiti, kako Jeronim veli u tumačenju Mateja. Na treći način, sa strane posljedice samoga neurednoga čina, kojom bivaju opterećeni oni koji s njime žive, čak i mimo nakane onoga koji griješi, i tako se pruža lijek podnošenjem; ponajviše u onih koji griješe iz slabosti, prema onome iz Rim 15: „Dužni smo mi jaki nositi slabosti slabih“. I ne samo ukoliko su slabi tegobni zbog neurednih čina, nego i kakva god njihova bremena valja podnositi, prema onome iz Gal 6: „Nosite bremena jedni drugih“.
Odgovor na 1. prigovor: pokop mrtvoga ne koristi mu što se tiče osjeta koji bi tijelo poslije smrti imalo. I prema tome Gospodin veli da oni koji ubijaju tijelo nemaju više što učiniti. I zbog toga također Gospodin ne spominje pokop među ostalim djelima milosrđa, nego nabraja samo ona koja su očitije nužnosti. Pripada ipak pokojniku što se s njegovim tijelom čini: kako što se tiče toga što živi u sjećanjima ljudi, čija se čast obeščašćuje ako ostane nepokopan; tako i što se tiče osjećaja koji je još dok je živio imao prema svome tijelu, s kojim se osjećaj pobožnih mora uskladiti poslije njegove smrti. I prema tome neki se pohvaljuju zbog pokopa mrtvih, kao Tobija i oni koji su pokopali Gospodina; kako je očito po Augustinu u knjizi De cura pro mortuis gerenda.
Odgovor na 2. prigovor: sve se druge potrebe svode na ove. Naime i sljepoća i hromost neke su bolesti, stoga voditi slijepca i podupirati hromoga svodi se na pohađanje bolesnih. Slično također pomoći čovjeku protiv bilo kojega ugnjetavanja nanesena izvana svodi se na otkupljenje sužanja. Bogatstva pak, kojima se pomaže siromaštvu, ne traže se osim za pomoć navedenim nedostacima, i zato nije trebalo posebno spominjati taj nedostatak.
Odgovor na 3. prigovor: popravljanje onih koji griješe, što se tiče samoga izvršenja čina, čini se da sadrži strogoću pravednosti. Ali što se tiče nakane onoga koji popravlja, koji hoće čovjeka osloboditi od zla krivnje, pripada milosrđu i osjećaju ljubavi, prema onome iz Izr 27: „Bolji su udarci onoga koji ljubi nego prijevarni poljupci onoga koji mrzi“.
Odgovor na 4. prigovor: ne pripada svako neznanje čovjekovu nedostatku, nego samo ono kojim tko ne zna ono što mu priliči znati, kojemu nedostatku pomoći po pouci pripada milostinji. U čemu ipak valja držati dužne okolnosti osobe, mjesta i vremena, kao i u drugim kreposnim činima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.