II-II, q. 32, a. 1
Je li dijeljenje milostinje čin ljubavi
Prigovor 1. Čini se da davanje milostinje nije čin ljubavi. Čin naime ljubavi ne može biti bez ljubavi. Ali dijeljenje milostinja može biti bez ljubavi, prema onome iz 1 Kor 13: „Ako razdam sav svoj imutak za hranu siromasima, a ljubavi ne bih imao“. Dakle, davanje milostinje nije čin ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, milostinja se ubraja među djela zadovoljštine, prema onome iz Dn 4: „Grijehe svoje milostinjama otkupi“. Ali zadovoljština je čin pravednosti. Dakle, davanje milostinje nije čin ljubavi, nego pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, prinijeti žrtvu Bogu čin je bogoštovlja. Ali davati milostinju znači prinijeti žrtvu Bogu, prema onome iz Heb na kraju: „Dobročinstva i zajedništva ne zaboravljajte, takvim se naime žrtvama ugađa Bogu“. Dakle, davati milostinju nije čin ljubavi, nego više bogoštovlja.
Prigovor 4. Nadalje, Filozof veli u IV. knjizi Ethicae da je dati nešto radi dobra čin darežljivosti. Ali to ponajviše biva u dijeljenju milostinja. Dakle, davanje milostinje nije čin ljubavi.
Naprotiv, veli se u 1 Iv 3: „Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori srce svoje od njega, kako ljubav Božja ostaje u njemu?“
Odgovaram: vanjski se čini odnose na onu krepost kojoj pripada ono što je poticaj za vršenje takvih čina. Poticaj pak za davanje milostinja jest da se pomogne onomu tko trpi potrebu, stoga neki, definirajući milostinju, vele da je milostinja djelo kojim se daje nešto potrebitomu iz suosjećanja radi Boga. Taj pak poticaj pripada milosrđu, kako je gore rečeno. Stoga je očito da je davanje milostinje u pravom smislu čin milosrđa. I to se vidi iz samoga imena, naime u grčkome se izvodi od milosrđa [eleemosyna od eleos], kao u latinskome smilovanje [miseratio od misericordia]. I jer je milosrđe učinak ljubavi, kako je gore pokazano, posljedično je davanje milostinje čin ljubavi, posredstvom milosrđa.
Odgovor na 1. prigovor: za nešto se kaže da je čin kreposti na dva načina. Na jedan način tvarno, kao što je čin pravednosti činiti pravedne stvari. I takav čin kreposti može postojati bez kreposti, mnogi naime nemajući habitus pravednosti čine pravedna djela, ili iz naravnoga razuma, ili iz straha ili iz nade da će nešto postići. Na drugi način kaže se da je nešto čin kreposti formalno, kao što je čin pravednosti pravedno djelovanje na onaj način na koji pravednik čini, naime spremno i s ugodnošću. I na taj način čin kreposti ne biva bez kreposti. Prema tome dakle davati milostinje tvarno može biti bez ljubavi; formalno pak milostinje davati, to jest radi Boga, s ugodnošću i spremno i na svaki onaj način kako treba, ne biva bez ljubavi.
Odgovor na 2. prigovor: ništa ne sprječava da se čin koji je u pravom smislu izvirući jedne kreposti pripiše drugoj kreposti kao onoj koja zapovijeda i usmjeruje k svojoj svrsi. I na taj se način davanje milostinje postavlja među djela zadovoljštine, ukoliko se smilovanje nad nedostatkom onoga koji trpi usmjeruje na zadovoljenje za krivnju. No ukoliko se usmjeruje na to da se umilostivi Bog, ima značaj žrtve, i tako se zapovijeda od bogoštovlja.
Odgovor na 3. prigovor: time je jasan odgovor na treći prigovor.
Odgovor na 4. prigovor: davanje milostinje pripada darežljivosti ukoliko darežljivost uklanja zapreku tomu činu, koja bi mogla nastati iz prekomjerne ljubavi prema bogatstvima, zbog koje tko postaje odveć sklon njihovu zadržavanju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.