II-II, q. 31, a. 3
Treba li onima koji su više povezani više činiti dobro
Prigovor 1. Čini se da ne treba više činiti dobro onima koji su nam više povezani. Veli se naime u Lk 14: „Kada priređuješ ručak ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rođaka“. Ali ti su ponajviše povezani. Dakle, ne treba više činiti dobro povezanima, nego radije potrebitim tuđincima, jer slijedi: „Nego kada priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate“ itd.
Prigovor 2. Nadalje, najveće je dobročinstvo da čovjek komu u ratu pomogne. Ali vojnik u ratu više mora pomagati suborcu tuđincu nego krvnomu srodniku neprijatelju. Dakle, dobročinstva ne treba više pružati onima koji su više povezani.
Prigovor 3. Nadalje, prije valja vratiti dugove nego pružiti besplatna dobročinstva. Ali dug je da tko pruži dobročinstvo onomu od koga ga je primio. Dakle, dobročiniteljima više valja činiti dobro nego rođacima.
Prigovor 4. Nadalje, više valja ljubiti roditelje nego sinove, kako je gore rečeno. Ali više valja činiti dobro sinovima, jer ne trebaju djeca stjecati roditeljima, kako se veli u 2 Kor 12. Dakle, ne treba više činiti dobro onima koji su više povezani.
Naprotiv, Augustin veli u I. knjizi De doctrina christiana: „Budući da svima ne možeš koristiti, ponajviše se valja pobrinuti za one koji su s obzirom na prilike mjesta i vremena ili bilo kojih stvari tješnje s tobom, kao nekim ždrijebom, povezani“.
Odgovaram: milost i krepost nasljeduju red naravi, koji je uspostavljen božanskom mudrošću. Takav je pak red naravi da svaki naravni djelatnik najprije više širi svoje djelovanje na ono što mu je bliže, kao što vatra više grije stvar koja joj je bliža. I slično Bog u supstancije koje su mu bliže najprije i obilnije širi darove svoje dobrote, kako je očito po Dioniziju u 4. poglavlju De caelesti hierarchia. Pružanje pak dobročinstava jest neko djelovanje ljubavi prema drugima. I zato je potrebno da prema bližima budemo dobrotvorniji. Ali blizina jednoga čovjeka drugomu može se promatrati prema različitim stvarima u kojima ljudi međusobno opće, kao krvni srodnici u naravnom zajedništvu, sugrađani u građanskom, vjernici u duhovnom, i tako o drugome. I prema različitim povezanostima valja različito dijeliti različita dobročinstva, jer svakomu ponajviše valja pružiti dobročinstvo koje pripada onoj stvari prema kojoj nam je više povezan, jednostavno govoreći. Ipak to se može mijenjati prema različitosti mjesta, vremena i poslova, u nekom naime slučaju više valja pomoći tuđincu, recimo ako je u krajnjoj nuždi, nego čak i ocu koji ne trpi toliku nuždu.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin ne zabranjuje jednostavno pozivati prijatelje ili krvne srodnike na gozbu, nego pozivati ih s onom nakanom da i oni tebe uzvratno pozovu. To naime neće biti od ljubavi, nego od lakomosti. Može se ipak dogoditi da u nekom slučaju više valja pozvati tuđince, zbog veće potrebitosti. Valja naime razumjeti da više povezanima, uz ostale jednake uvjete, više valja činiti dobro. Ako pak od dvojice jedan bude više povezan a drugi više potrebit, ne može se općim pravilom odrediti komu više valja pomoći, jer postoje različiti stupnjevi i potrebitosti i blizine, nego to zahtijeva sud razborita čovjeka.
Odgovor na 2. prigovor: opće dobro mnogih božanskije je nego dobro jednoga. Stoga je za opće dobro države, bilo duhovno bilo vremenito, kreposno da tko i vlastiti život izloži opasnosti. I zato, budući da se zajedništvo u ratnim stvarima usmjeruje k očuvanju države, vojnik pružajući pomoć suborcu u tome ne pruža mu pomoć kao privatnoj osobi, nego kao onaj koji pomaže čitavoj državi. I zato nije čudo ako se u tome tuđinac pretpostavlja povezanomu po tijelu.
Odgovor na 3. prigovor: dvostruk je dug. Jedan doista koji se ne treba ubrajati u dobra onoga koji duguje, nego radije u dobra onoga komu se duguje. Recimo ako tko ima novac ili drugu stvar drugoga bilo krađom oduzetu, bilo kao zajam primljenu, bilo pohranjenu, ili na bilo koji drugi sličan način: što se toga tiče više čovjek mora vratiti dug nego iz toga činiti dobro povezanima. Osim ako bi možda bio trenutak tolike nužde u kojemu bi bilo dopušteno i tuđu stvar uzeti za pomoć onomu tko trpi nuždu. Osim ako bi možda i onaj komu se stvar duguje bio u sličnoj nuždi. U kojem bi ipak slučaju valjalo prosuditi stanje obojice prema drugim okolnostima, sudom razborita čovjeka, jer se u takvim stvarima ne može dati opće pravilo, zbog raznolikosti pojedinačnih slučajeva, kako veli Filozof u IX. knjizi Ethicae. Drugi je pak dug koji se ubraja u dobra onoga koji duguje, a ne onoga komu se duguje, recimo ako se ne duguje iz nužnosti pravednosti, nego iz neke moralne pravičnosti, kako biva u besplatno primljenim dobročinstvima. Nijednoga pak dobročinitelja dobročinstvo nije toliko kao roditelja, i zato u uzvraćanju dobročinstava roditelje valja pretpostaviti svima drugima; osim ako bi s druge strane pretegnula nužda, ili koja druga okolnost, recimo opća korist Crkve ili države. U ostalome pak valja uzeti u obzir i povezanost i primljeno dobročinstvo. Što se slično ne može odrediti zajedničkim pravilom.
Odgovor na 4. prigovor: roditelji su kao viši, i zato je ljubav roditelja usmjerena k tome da čine dobro, a ljubav sinova k tome da časte roditelje. Pa ipak u trenutku krajnje nužde bilo bi dopuštenije napustiti sinove nego roditelje; koje nipošto nije dopušteno napustiti, zbog obveze primljenih dobročinstava; kako je očito po Filozofu u VIII. knjizi Ethicae.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.