II-II, q. 31, a. 4
Je li dobročinstvo posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da je dobročinstvo posebna krepost. Zapovijedi se naime usmjeruju na kreposti, „jer zakonodavci namjeravaju ljude učiniti kreposnima“, kako se veli u II. knjizi Ethicae. Ali zasebno se daje zapovijed o dobročinstvu i o ljubavi, veli se naime u Mt 5: „Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze“. Dakle, dobročinstvo je krepost različita od ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, mane se suprotstavljaju krepostima. Ali dobročinstvu se suprotstavljaju neke posebne mane, po kojima se bližnjemu nanosi šteta, recimo otimačina, krađa i drugo tome slično. Dakle, dobročinstvo je posebna krepost.
Prigovor 3. Nadalje, ljubav se ne dijeli na mnoge vrste. Ali čini se da se dobročinstvo dijeli na mnoge vrste, prema različitim vrstama dobročinstava. Dakle, dobročinstvo je druga krepost od ljubavi.
Naprotiv, nutarnji i vanjski čin ne zahtijevaju različite kreposti. Ali dobročinstvo i dobrohotnost ne razlikuju se doli kao vanjski i nutarnji čin, jer je dobročinstvo izvršenje dobrohotnosti. Dakle, kao što dobrohotnost nije druga krepost od ljubavi, tako ni dobročinstvo.
Odgovaram: kreposti se razlikuju prema različitim formalnim pojmovima objekta. Isti je pak formalni pojam objekta ljubavi i dobročinstva, jer i jedno i drugo gleda na opći pojam dobra, kako je očito iz prethodnoga. Stoga dobročinstvo nije druga krepost od ljubavi, nego označuje neki čin ljubavi.
Odgovor na 1. prigovor: zapovijedi se ne daju o habitusima kreposti, nego o činima. I zato različitost zapovijedi ne označuje različite habituse kreposti, nego različite čine.
Odgovor na 2. prigovor: kao što se sva dobročinstva pružena bližnjemu, ukoliko se promatraju pod općim pojmom dobra, svode na ljubav; tako se sve štete, ukoliko se promatraju prema općem pojmu zla, svode na mržnju. Ukoliko se pak promatraju prema nekim posebnim vidovima bilo dobra bilo zla, svode se na neke posebne kreposti ili mane. I prema tome također postoje različite vrste dobročinstava.
Odgovor na 3. prigovor: time je jasan odgovor na treći prigovor.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.