II-II, q. 30, a. 2
Komu pripada smilovati se
Prigovor 1. Čini se da nedostatak nije razlog smilovanja sa strane onoga koji se smiluje. Vlastito je naime Bogu smilovati se, stoga se veli u Ps: „Smilovanja su njegova nad svim djelima njegovim“. Ali u Bogu nema nikakva nedostatka. Dakle, nedostatak ne može biti razlog smilovanja.
Prigovor 2. Nadalje, ako je nedostatak razlog smilovanja, potrebno je da se oni koji ponajviše imaju nedostatak ponajviše smiluju. Ali to je lažno, jer Filozof veli u II. knjizi Rhetoricae da se „oni koji su posve propali ne smiluju“. Dakle, čini se da nedostatak nije razlog smilovanja sa strane onoga koji se smiluje.
Prigovor 3. Nadalje, podnositi neku uvredu pripada nedostatku. Ali Filozof ondje veli da se „oni koji su u uvredljivu raspoloženju ne smiluju“. Dakle, nedostatak sa strane onoga koji se smiluje nije razlog smilovanja.
Naprotiv, milosrđe je neka žalost. Ali nedostatak je razlog žalosti, stoga se bolesni lakše žaloste, kako je gore rečeno. Dakle, razlog je smilovanja nedostatak onoga koji se smiluje.
Odgovaram: budući da je milosrđe suosjećanje nad tuđom bijedom, kako je rečeno, iz toga biva da se tko smiluje iz čega biva da nad tuđom bijedom žali. Jer pak žalost ili bol biva o vlastitom zlu, utoliko se tko nad tuđom bijedom žalosti ili boli ukoliko tuđu bijedu shvaća kao svoju. To se pak događa na dva načina. Na jedan način, prema sjedinjenju osjećaja, što biva po ljubavi. Jer naime onaj koji ljubi smatra prijatelja kao samoga sebe, njegovo zlo smatra kao svoje zlo, i zato boli ga zlo prijatelja kao svoje. I otuda je to što Filozof u IX. knjizi Ethicae među ostale prijateljske značajke postavlja to da se suosjeća s prijateljem. I apostol veli u Rim 12: „Radujte se s radosnima, plačite s onima koji plaču“. Na drugi način događa se prema stvarnomu sjedinjenju, kao kada je zlo nekih blizu da od njih prijeđe na nas. I zato Filozof veli u II. knjizi Rhetoricae da se ljudi smiluju nad onima koji su im povezani i slični, jer time im se stvara procjena da bi i sami mogli slično trpjeti. I otuda je također to što su starci i mudri, koji razmatraju da mogu upasti u zla, te slabi i plašljivi milosrdniji. Obratno pak drugi, koji smatraju da su sretni i toliko moćni da misle kako nikakvo zlo ne mogu pretrpjeti, ne smiluju se tako. Tako je dakle uvijek nedostatak razlog smilovanja: ili ukoliko netko nedostatak nekoga smatra svojim, zbog sjedinjenja ljubavi; ili zbog mogućnosti trpljenja sličnoga.
Odgovor na 1. prigovor: Bog se ne smiluje osim zbog ljubavi, ukoliko nas ljubi kao nešto svoje.
Odgovor na 2. prigovor: oni koji se već nalaze u najnižim zalima ne boje se da će dalje išta trpjeti, i zato se ne smiluju. Slično također ni oni koji se silno boje, jer toliko paze na vlastitu strast da ne paze na tuđu bijedu.
Odgovor na 3. prigovor: oni koji su u uvredljivu raspoloženju, bilo zato što su pretrpjeli uvredu, bilo zato što žele nanijeti uvredu, potaknuti su na srdžbu i smionost, koje su neke strasti muževnosti što uzdižu čovjekov duh k teškome. Stoga oduzimaju čovjeku procjenu da će u budućnosti išta trpjeti. Stoga takvi, dok su u tom raspoloženju, ne smiluju se, prema onome iz Izr 27: „Srdžba nema milosrđa, niti bijes što provaljuje“. I iz sličnoga razloga ne smiluju se oholi, koji preziru druge i smatraju ih zlima. Stoga smatraju da zasluženo trpe što god trpe. Stoga i Grgur veli da lažna pravednost, naime oholih, nema suosjećanja, nego prijezir.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.