II-II, q. 30, a. 1
Je li zlo uzrok milosrđa sa strane onoga komu se smilujemo
Prigovor 1. Čini se da zlo u pravom smislu nije poticaj na milosrđe. Kako je naime gore pokazano, krivnja je veće zlo nego kazna. Ali krivnja ne potiče na milosrđe, nego više na negodovanje. Dakle, zlo ne potiče na milosrđe.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je okrutno ili strahotno čini se da ima neki prekomjerni višak zla. Ali Filozof veli u II. knjizi Rhetoricae da je „strahotno različito od onoga što izaziva sažaljenje, i ono što izgoni sažaljenje“. Dakle, zlo, ukoliko je takvo, nije poticaj na milosrđe.
Prigovor 3. Nadalje, znakovi zala nisu uistinu zla. Ali znakovi zala potiču na milosrđe, kako je očito po Filozofu u II. knjizi Rhetoricae. Dakle, zlo u pravom smislu ne potiče na milosrđe.
Naprotiv, Damaščanin veli u II. knjizi da je milosrđe vrsta žalosti. Ali poticaj na žalost jest zlo. Dakle, poticaj na milosrđe jest zlo.
Odgovaram: kako Augustin veli u IX. knjizi De civitate Dei, „milosrđe je suosjećanje s tuđom bijedom u našemu srcu, kojim smo doista, ako možemo, potaknuti priskočiti u pomoć“, naziva se naime milosrđe [misericordia] po tome što netko ima jadno srce [miserum cor] nad bijedom drugoga. Bijeda se pak suprotstavlja sreći. Pripada pak pojmu blaženstva ili sreće da netko uživa u onome što hoće, naime kako Augustin veli u XIII. knjizi De Trinitate: „blažen je tko ima sve što hoće, a ništa zlo ne hoće“. I zato obratno k bijedi pripada da čovjek trpi ono što ne hoće. Na tri pak načina netko nešto hoće. Na jedan doista način, naravnom težnjom, kao što svi ljudi hoće biti i živjeti. Na drugi način čovjek nešto hoće po izboru iz nekoga promišljanja. Na treći način čovjek hoće nešto ne po sebi, nego u svojem uzroku, recimo tko hoće jesti štetne stvari, na neki način kažemo da hoće oboljeti. Tako je dakle poticaj na milosrđe, kao ono što pripada bijedi, prvo doista ono što se protivi naravnoj težnji onoga koji hoće, naime zla koja uništavaju i žaloste, čije suprotnosti ljudi naravno žele. Stoga Filozof veli u II. knjizi Rhetoricae da je „milosrđe neka žalost nad prividnim zlom koje uništava ili žalosti“. Drugo, takva zla postaju još više ona koja potiču na milosrđe ako su protiv volje izbora. Stoga i Filozof na istom mjestu veli da su ona zla dostojna sažaljenja kojima je uzrok slučaj, recimo kada se dogodi neko zlo odakle se nadalo dobru. Treće pak, još su više vrijedna sažaljenja ako su protiv čitave volje, recimo ako je netko uvijek težio za dobrima, a dogode mu se zla. I zato Filozof veli u istoj knjizi da je „milosrđe ponajviše nad zalima onoga koji trpi nedostojan“.
Odgovor na 1. prigovor: pojmu krivnje pripada to da bude dragovoljna. I što se toga tiče nema značaj onoga što izaziva sažaljenje, nego više značaj kažnjavanja. Ali jer krivnja može biti na neki način kazna, ukoliko naime ima pridodano nešto što je protiv volje onoga koji griješi, prema tome može imati značaj onoga što izaziva sažaljenje. I prema tome se smilujemo i suosjećamo s onima koji griješe, kao što Grgur veli u jednoj homiliji da istinska pravednost nema prijezir, naime prema grješnicima, nego suosjećanje. I u Mt 9 veli se: „Vidjevši mnoštva, sažali se nad njima jer bijahu satrveni i ležahu kao ovce bez pastira“.
Odgovor na 2. prigovor: jer je milosrđe suosjećanje s tuđom bijedom, u pravom smislu milosrđe je prema drugomu, a ne prema samome sebi, osim po nekoj sličnosti, kao i pravednost, prema tome što se u čovjeku promatraju različiti dijelovi, kako se veli u V. knjizi Ethicae. I prema tome veli se u Sir 30: „Smiluj se svojoj duši ugađajući Bogu“. Kao što dakle milosrđe u pravom smislu nije prema samome sebi, nego bol, recimo kada trpimo nešto okrutno u sebi; tako također, ako postoje neke osobe koje su nam toliko povezane da su kao nešto naše, recimo sinovi ili roditelji, u njihovim se zalima ne smilujemo, nego bolujemo, kao u vlastitim ranama. I prema tome Filozof veli da strahotno izgoni sažaljenje.
Odgovor na 3. prigovor: kao što iz nade i sjećanja na dobra slijedi užitak, tako iz nade i sjećanja na zla slijedi žalost, no ne tako žestoka kao iz osjeta prisutnih stvari. I zato znakovi zala, ukoliko nam predočuju zla vrijedna sažaljenja kao prisutna, pokreću na milosrđe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.