II-II, q. 29, a. 3
Je li mir učinak ljubavi
Prigovor 1. Čini se da mir nije vlastiti učinak ljubavi. Ljubav se naime ne posjeduje bez posvećujuće milosti. Ali mir posjeduju neki koji nemaju posvećujuću milost, kao što i pogani katkada imaju mir. Dakle, mir nije učinak ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, ono nije učinak ljubavi čija suprotnost može postojati s ljubavlju. Ali nesuglasje, koje se protivi miru, može postojati s ljubavlju, vidimo naime da su se i sveti naučitelji, kao Jeronim i Augustin, u nekim mišljenjima razišli; čita se također u Dj 15 da su se Pavao i Barnaba razišli. Dakle, čini se da mir nije učinak ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, isto nije vlastiti učinak različitih stvari. Ali mir je učinak pravednosti, prema onome iz Iz 32: „Djelo će pravednosti biti mir“. Dakle, nije učinak ljubavi.
Naprotiv, veli se u Ps: „Velik je mir onima koji ljube zakon tvoj“.
Odgovaram: dvostruko sjedinjenje pripada pojmu mira, kako je rečeno, od kojih je jedno prema usmjeravanju vlastitih težnji u jedno; a drugo je prema sjedinjenju vlastite težnje s težnjom drugoga. I jedno i drugo sjedinjenje izvodi ljubav. Prvo doista sjedinjenje, prema tome što se Bog ljubi svim srcem, da naime sve odnosimo na njega, i tako se sve naše težnje upravljaju k jednome. Drugo pak, ukoliko ljubimo bližnjega kao same sebe, iz čega biva da čovjek hoće ispuniti volju bližnjega kao i svoju vlastitu. I zbog toga se među prijateljskim značajkama kao jedno postavlja istovjetnost izbora, kako je očito u IX. knjizi Ethicae; i Tulije veli u knjizi De amicitia da je „prijateljima isto htjeti i ne htjeti“.
Odgovor na 1. prigovor: posvećujuće milosti nitko nije lišen osim zbog grijeha, iz čega biva da je čovjek odvraćen od dužne svrhe, postavljajući svrhu u nečemu nedužnom. I prema tome njegova težnja ne prianja prvenstveno uz istinsko konačno dobro, nego uz prividno. I zbog toga bez posvećujuće milosti ne može biti istinitoga mira, nego samo prividnoga.
Odgovor na 2. prigovor: kako veli Filozof u IX. knjizi Ethicae, prijateljstvu ne pripada sloga u mišljenjima, nego sloga u dobrima koja pridonose životu, i ponajviše u velikima, jer razići se u nekim malim stvarima gotovo se čini da nije nesuglasje. I zbog toga ništa ne sprječava da se neki koji imaju ljubav u mišljenjima raziđu. Niti se to protivi miru, jer mišljenja pripadaju razumu, koji prethodi težnji, koja se po miru sjedinjuje. Slično također, kada postoji sloga u glavnim dobrima, nesuglasje u nekim malim stvarima nije protiv ljubavi. Proizlazi naime takvo nesuglasje iz različitosti mišljenja, dok jedan smatra da ono oko čega je nesuglasje pripada onomu dobru u kojemu se slažu, a drugi smatra da ne pripada. I prema tome takvo nesuglasje o najmanjim stvarima i o mišljenjima protivi se doista savršenomu miru, u kojemu će se u potpunosti spoznati istina i svaka težnja ispuniti, no ne protivi se nesavršenomu miru kakav se posjeduje na putu.
Odgovor na 3. prigovor: mir je djelo pravednosti neizravno, ukoliko naime uklanja zapreku. Ali je djelo ljubavi izravno, jer prema vlastitom pojmu ljubav uzrokuje mir. Ljubav je naime sjedinjujuća sila, kako veli Dionizije u 4. poglavlju De divinis nominibus; a mir je sjedinjenje težajnih nagnuća.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.