II-II, q. 29, a. 2
Teže li sve stvari za mirom
Prigovor 1. Čini se da sve stvari ne teže za mirom. Mir je naime, prema Dioniziju, sjedinjenje suglasnosti. Ali u onome što je lišeno spoznaje ne može se sjediniti suglasnost. Dakle, takve stvari ne mogu težiti za mirom.
Prigovor 2. Nadalje, težnja se ne usmjeruje ujedno k suprotnostima. Ali mnogi su koji teže za ratovima i razdorima. Dakle, ne teže svi za mirom.
Prigovor 3. Nadalje, samo je dobro poželjno. Ali čini se da je neki mir zao, inače Gospodin ne bi rekao u Mt 10: „Nisam došao donijeti mir“. Dakle, ne teže sve stvari za mirom.
Prigovor 4. Nadalje, ono za čim sve stvari teže čini se da je najviše dobro, koje je posljednja svrha. Ali mir nije takav, jer se posjeduje i u stanju zemaljskoga putovanja; inače bi Gospodin uzalud zapovijedao u Mk 9: „Imajte mir među sobom“. Dakle, ne teže sve stvari za mirom.
Naprotiv, Augustin veli u XIX. knjizi De civitate Dei da sve stvari teže za mirom. A isto to veli i Dionizije u 11. poglavlju De divinis nominibus.
Odgovaram: iz toga samoga što čovjek za nečim teži, dosljedno je da teži za postignućem onoga za čim teži, i posljedično za uklanjanjem onoga što može spriječiti postignuće. Može se pak spriječiti postignuće željenoga dobra protivnom težnjom ili samoga sebe ili drugoga, a oboje se uklanja mirom, kako je gore rečeno. I zato je nužno da sve što teži teži za mirom, ukoliko naime sve što teži teži da mirno i bez zapreke dospije k onomu za čim teži, u čemu se sastoji pojam mira, koji Augustin definira kao spokojstvo reda.
Odgovor na 1. prigovor: mir uključuje sjedinjenje ne samo razumske ili umne ili životinjske težnje, kojima može pripadati suglasnost, nego i naravne težnje. I zato Dionizije veli da je „mir tvorac i suglasnosti i sunaravnosti“, tako da se pod suglasnošću uključuje sjedinjenje težnji koje proizlaze iz spoznaje; a pod sunaravnošću se uključuje sjedinjenje naravnih težnji.
Odgovor na 2. prigovor: i oni koji traže ratove i razdore ne žele doli mir, za koji smatraju da ga nemaju. Kako je naime rečeno, nije mir ako se tko s drugim slaže protiv onoga što bi sam više htio. I zato ljudi traže razbiti tu suglasnost ratovanjem, kao onu koja ima nedostatak mira, kako bi došli do mira u kojemu se ništa ne protivi njihovoj volji. I zbog toga svi koji ratuju traže ratovima doći do nekoga savršenijega mira nego što su ga prije imali.
Odgovor na 3. prigovor: jer se mir sastoji u smirenju i sjedinjenju težnje; kao što pak težnja može biti ili za dobrom jednostavno ili za prividnim dobrom, tako također i mir može biti i istinit i prividan: istiniti doista mir ne može biti osim oko težnje za istinskim dobrom; jer svako zlo, premda se prema nečemu čini dobrim, stoga s neke strane smiruje težnju, ipak ima mnoge nedostatke, zbog kojih težnja ostaje nemirna i smućena. Stoga istiniti mir ne može biti osim u dobrima i među dobrima. Mir pak koji je među zlima jest mir prividan a ne istinit. Stoga se veli u Mudr 14: „Živeći u velikom ratu neznanja, tolika i tako velika zla smatrali su mirom“.
Odgovor na 4. prigovor: budući da istinski mir nije doli o dobru, kao što se na dva načina posjeduje istinsko dobro, naime savršeno i nesavršeno, tako je dvostruk istiniti mir. Jedan doista savršen, koji se sastoji u savršenom uživanju najvišega dobra, po kojemu se sve težnje sjedinjuju smirene u jednome. I to je posljednja svrha razumnoga stvorenja, prema onome iz Ps: „Koji postavi granice tvoje u miru“. Drugi je pak mir nesavršen, koji se posjeduje u ovome svijetu. Jer ako i glavni pokret duše počiva u Bogu, ipak postoje neke protivnosti i iznutra i izvana koje narušavaju taj mir.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.