Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 26, a. 2

Treba li čovjek ljubiti Boga više nego bližnjega

Prigovor 1. Čini se da Boga ne treba ljubiti više nego bližnjega. Veli se naime u 1 Iv 4: „Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, kako može ljubiti Boga koga ne vidi?“ Iz čega se čini da je ono više dostojno ljubavi što je vidljivije, jer je gledanje počelo ljubavi, kako se veli u IX. knjizi Ethicae. Ali Bog je manje vidljiv nego bližnji. Dakle, manje ga treba ljubiti iz ljubavi.

Prigovor 2. Nadalje, sličnost je uzrok ljubavi, prema onome iz Sir 13: „Svako živo biće ljubi sebi slično“. Ali veća je čovjekova sličnost s njegovim bližnjim nego s Bogom. Dakle, čovjek iz ljubavi više ljubi bližnjega nego Boga.

Prigovor 3. Nadalje, ono što ljubav ljubi u bližnjemu jest Bog, kako je očito po Augustinu u I. knjizi De doctrina christiana. Ali Bog nije veći u samome sebi nego u bližnjemu. Dakle, ne treba ga više ljubiti u samome sebi nego u bližnjemu. Dakle, Boga ne treba više ljubiti nego bližnjega.

Naprotiv, više treba ljubiti ono radi čega neke stvari valja mrziti. Ali bližnje valja mrziti radi Boga, ako naime odvode od Boga, prema onome iz Lk 14: „Ako tko dođe k meni a ne mrzi oca svojega i majku i ženu i djecu i braću i sestre, ne može biti moj učenik“. Dakle, Boga treba više ljubiti iz ljubavi nego bližnjega.

Odgovaram: svako prijateljstvo gleda prvenstveno na ono u čemu se prvenstveno nalazi ono dobro na čijem se zajedništvu temelji, kao što građansko prijateljstvo prvenstveno gleda na vladara grada, o kojemu ovisi sve opće dobro grada; stoga njemu građani ponajviše duguju vjernost i poslušnost. Prijateljstvo se pak ljubavi temelji na zajedništvu blaženstva, koje se bitno sastoji u Bogu kao u prvom počelu, od kojega se izvodi na sve koji su sposobni za blaženstvo. I zato Boga prvenstveno i nadasve valja ljubiti iz ljubavi: on se naime ljubi kao uzrok blaženstva, a bližnji kao onaj koji zajedno s nama od njega prima blaženstvo.

Odgovor na 1. prigovor: nešto je uzrok ljubavi na dva načina. Na jedan način, kao ono što je razlog ljubljenja. I na taj je način dobro uzrok ljubljenja, jer se sve ljubi ukoliko ima značaj dobra. Na drugi način, jer je neki put k stjecanju ljubavi. I na taj je način gledanje uzrok ljubavi, ne doduše tako da bi nešto po tome bilo dostojno ljubavi što je vidljivo, nego jer po gledanju bivamo privedeni k ljubavi: ne treba dakle da ono što je vidljivije bude više dostojno ljubavi, nego da nam se prije nameće za ljubljenje. I na taj način dokazuje apostol. Bližnji se naime, jer nam je vidljiviji, prvi javlja za ljubljenje, jer „iz onoga što poznaje duh uči ljubiti nepoznato“, kako veli Grgur u jednoj homiliji. Stoga ako tko ne ljubi bližnjega, može se zaključiti da ne ljubi ni Boga, ne zbog toga što bi bližnji bio više dostojan ljubavi, nego jer se prvi javlja za ljubljenje. Bog je pak više dostojan ljubavi zbog veće dobrote.

Odgovor na 2. prigovor: sličnost koju imamo s Bogom jest prije i uzrok je sličnosti koju imamo s bližnjim; jer time što od Boga primamo ono što od njega ima i bližnji, postajemo slični bližnjemu. I zato po razlogu sličnosti više moramo ljubiti Boga nego bližnjega.

Odgovor na 3. prigovor: Bog, promatran prema svojoj supstanciji, u komu god bio, jednak je, jer se ne umanjuje time što je u nekomu. Pa ipak bližnji nema jednako dobrotu Božju kao što je ima Bog: Bog je naime ima po biti, a bližnji po dioništvu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.