II-II, q. 25, a. 9
Treba li im iskazivati znakove prijateljstva
Prigovor 1. Čini se da pripada nužnosti ljubavi da čovjek pruža znakove ili učinke ljubavi neprijatelju. Veli se naime u 1 Iv 3: „Ne ljubimo riječju ni jezikom, nego djelom i istinom“. Ali djelom ljubi onaj tko pruža onome koga ljubi znakove i učinke ljubavi. Dakle, iz nužnosti je ljubavi da se takvi znakovi i učinci pružaju neprijateljima.
Prigovor 2. Nadalje, u Mt 5 Gospodin ujedno veli: „Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze“. Ali ljubiti neprijatelje iz nužnosti je ljubavi. Dakle, i činiti dobro neprijateljima.
Prigovor 3. Nadalje, ljubavlju se ljubi ne samo Bog, nego i bližnji. Ali Grgur veli u homiliji za Duhove da „ljubav Božja ne može biti besposlena, velika naime čini, ako postoji; ako prestane djelovati, ljubav nije“. Dakle, ljubav koja se ima prema bližnjemu ne može biti bez učinka djelovanja. Ali iz nužnosti je ljubavi da se ljubi svaki bližnji, pa i neprijatelj. Dakle, iz nužnosti je ljubavi da i na neprijatelje protegnemo znakove i učinke ljubavi.
Naprotiv, na Mt 5, na ono: „Činite dobro onima koji vas mrze“, Glosa veli da je činjenje dobra neprijateljima vrhunac savršenstva. Ali ono što pripada savršenstvu ljubavi ne pripada njezinoj nužnosti. Dakle, nije iz nužnosti ljubavi da tko znakove i učinke ljubavi pruža neprijateljima.
Odgovaram: učinci i znakovi ljubavi proizlaze iz nutarnje ljubavi i njoj su razmjerni. Nutarnja pak ljubav prema neprijatelju općenito jest apsolutno iz nužnosti zapovijedi; pojedinačno pak ne apsolutno, nego prema pripravnosti duha, kako je gore rečeno. Tako dakle treba reći o učinku ili znaku ljubavi koji se pruža izvana. Postoje naime neka dobročinstva ili znakovi ljubavi koji se pružaju bližnjima općenito, recimo kada netko moli za sve vjerne ili za sav narod, ili kada koje dobročinstvo pruža čitavoj zajednici. I takva dobročinstva ili znakove ljubavi pružati neprijateljima pripada nužnosti zapovijedi, jer ako se ne bi pružali neprijateljima, to bi pripadalo zloći osvete, protiv onoga što se veli u Lev 19: „Ne osvećuj se i ne pamti uvredu svojih sugrađana“. Druga su pak dobročinstva ili znakovi ljubavi koje tko pruža pojedinačno nekim osobama. I takva dobročinstva ili znakove ljubavi pružati neprijateljima nije nužno za spasenje osim prema pripravnosti duha, da im se naime pritekne u pomoć u trenutku potrebe, prema onome iz Izr 25: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga“. No to da izvan trenutka potrebe netko pruža takva dobročinstva neprijateljima pripada savršenstvu ljubavi, po kojoj se netko ne samo čuva da ne bude pobijeđen od zla, što pripada nužnosti, nego također hoće dobrim pobijediti zlo, što pripada savršenstvu, dok se naime ne samo čuva da zbog nanesene mu uvrede ne bude povučen u mržnju, nego također svojim dobročinstvima namjerava privući neprijatelja k svojoj ljubavi.
Odgovor na prigovore: i time je jasan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.