Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 25, a. 12

O nabrajanju onoga što treba ljubiti iz ljubavi

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno nabrajaju četiri stvari koje treba ljubiti iz ljubavi, naime Bog, bližnji, naše tijelo i mi sami. Kako naime Augustin veli u tumačenju Ivana: „Tko ne ljubi Boga, ni sebe ne ljubi“. U ljubavi se dakle prema Bogu uključuje ljubav prema samome sebi. Dakle, nije jedna ljubav prema samome sebi, a druga ljubav prema Bogu.

Prigovor 2. Nadalje, dio se ne smije dijeliti nasuprot cjelini. Ali naše je tijelo neki dio nas. Dakle, ne smije se dijeliti, kao neko drugo ljubljeno biće, naše tijelo od nas samih.

Prigovor 3. Nadalje, kao što mi imamo tijelo, tako ima i bližnji. Kao što se dakle ljubav kojom tko ljubi bližnjega razlikuje od ljubavi kojom tko ljubi samoga sebe, tako bi se ljubav kojom tko ljubi tijelo bližnjega trebala razlikovati od ljubavi kojom tko ljubi svoje tijelo. Dakle, neprikladno se razlikuju četiri stvari koje treba ljubiti iz ljubavi.

Naprotiv, Augustin veli u I. knjizi De doctrina christiana: „Četiri su stvari koje treba ljubiti: jedno što je iznad nas“, naime Bog, „drugo što smo mi, treće što je pokraj nas“, naime bližnji, „četvrto što je ispod nas“, naime vlastito tijelo.

Odgovaram: kako je rečeno, prijateljstvo se ljubavi temelji na zajedništvu blaženstva. U tom zajedništvu doista jedno je ono što se promatra kao počelo koje ulijeva blaženstvo, naime Bog; drugo je ono što izravno sudjeluje u blaženstvu, naime čovjek i anđeo; treće je pak ono na što se nekim prelijevanjem blaženstvo prenosi, naime ljudsko tijelo. Ono doista što blaženstvo ulijeva po tome je dostojno ljubavi jer je uzrok blaženstva. Ono pak što je dionik blaženstva može biti dostojno ljubavi po dvostruku razlogu: ili zato što je jedno s nama, ili zato što nam je pridruženo u dioništvu blaženstva. I prema tome se uzimaju dvije stvari koje treba ljubiti iz ljubavi, ukoliko naime čovjek ljubi i samoga sebe i bližnjega.

Odgovor na 1. prigovor: različit odnos onoga koji ljubi prema različitim bićima dostojnima ljubavi čini različit razlog dostojnosti ljubavi. I prema tome, jer je drukčiji odnos čovjeka koji ljubi prema Bogu a drukčiji prema samome sebi, zbog toga se postavljaju dva bića koja treba ljubiti, premda je ljubav jednoga uzrok ljubavi drugoga. Stoga, kada se ona ukloni, uklanja se i druga.

Odgovor na 2. prigovor: subjekt je ljubavi razumni um koji može biti sposoban za blaženstvo, do kojega tijelo izravno ne dopire, nego samo nekim prelijevanjem. I zato čovjek prema razumnom umu, koji je glavno u čovjeku, na jedan način ljubi sebe prema ljubavi, a na drugi način vlastito tijelo.

Odgovor na 3. prigovor: čovjek ljubi bližnjega i prema duši i prema tijelu po razlogu nekoga pridruživanja u blaženstvu. I zato sa strane bližnjega postoji samo jedan razlog ljubavi. Stoga se tijelo bližnjega ne postavlja kao posebno biće koje treba ljubiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.