II-II, q. 23, a. 7
Može li bez nje postojati neka istinska krepost
Prigovor 1. Čini se da bez ljubavi može biti neka istinska krepost. Kreposti je, naime, vlastito proizvoditi dobar čin. No oni koji nemaju ljubavi čine neke dobre čine, na primjer dok gologa odijevaju, gladnoga hrane i slično čine. Dakle, bez ljubavi može biti neka istinska krepost.
Prigovor 2. Nadalje, ljubav ne može biti bez vjere, proizlazi naime iz neprijetvorne vjere, kako apostol kaže u 1 Tim 1. No u nevjernicima može biti istinska čistoća, dok obuzdavaju požude; i istinska pravednost, dok pravo sude. Dakle, istinska krepost može biti bez ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, znanost i umijeće jesu određene kreposti, kako je očito u VI. Ethic. No takve se stvari nalaze u ljudima grješnicima koji nemaju ljubavi. Dakle, istinska krepost može biti bez ljubavi.
Naprotiv, apostol kaže, u 1 Kor 13: „ako razdam za hranu siromasima sva svoja dobra, i ako predam tijelo svoje da izgorim, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne koristi“. No istinska krepost mnogo koristi, prema onome iz Mudr 8: „trijeznosti i pravednosti uči, razboritosti i hrabrosti, od kojih u životu ništa nije korisnije ljudima“. Dakle, bez ljubavi istinske kreposti ne može biti.
Odgovaram: krepost se usmjeruje k dobru, kako je gore navedeno. Dobro je pak poglavito cilj, jer se ono što vodi k cilju ne naziva dobrim osim u usmjerenosti prema cilju. Kao što je dakle dvostruk cilj, jedan konačni i drugi bliži, tako je također i dvostruko dobro: jedno uistinu konačno, a drugo bliže i pojedinačno. Konačno uistinu i glavno dobro čovjeka jest uživanje u Bogu, prema onome iz Psaltira: „meni je dobro prianjati uz Boga“, i k tome se čovjek usmjeruje po ljubavi. Drugotno pak i kao pojedinačno čovjekovo dobro može biti dvostruko: jedno uistinu koje je uistinu dobro, kao što je, koliko je do njega samoga, usmjerivo k glavnomu dobru, koje je konačni cilj; drugo je pak prividno i neistinito dobro, jer odvodi od konačnoga dobra. Tako je dakle očito da je jednostavno istinska krepost ona koja usmjeruje k glavnomu čovjekovu dobru, kao što i Filozof, u VII. Physic., kaže da je krepost raspoloženje savršenoga prema najboljemu. I tako nijedna istinska krepost ne može biti bez ljubavi. No ako se krepost uzme prema tome što je u usmjerenosti prema nekomu pojedinačnom cilju, tako se neka krepost može nazvati bez ljubavi, utoliko što se usmjeruje prema nekomu pojedinačnom dobru. No ako to pojedinačno dobro nije istinito dobro, nego prividno, krepost također koja je u usmjerenosti prema tom dobru neće biti istinska krepost, nego lažna sličnost kreposti; kao što „nije istinska krepost razboritost škrtaca, kojom smišljaju različite vrste dobitaka; i pravednost škrtaca, kojom iz straha od teških šteta preziru tuđe; i umjerenost škrtaca, kojom obuzdavaju težnju za raskoši jer je rastrošna; i hrabrost škrtaca, kojom, kako veli Horacije, preko mora bježe od siromaštva, preko stijena, preko ognjeva“, kako Augustin kaže, u IV. knjizi Contra Iulianum. Ako pak to pojedinačno dobro jest istinsko dobro, na primjer očuvanje građanstva ili nešto takvo, bit će uistinu istinska krepost, ali nesavršena, osim ako se ne usmjeri k konačnomu i savršenom dobru. I prema tome jednostavno istinska krepost bez ljubavi ne može biti.
Odgovor na 1. prigovor: čin nekoga koji je lišen ljubavi može biti dvostruk. Jedan uistinu prema tome što je lišen ljubavi, kao kad čini nešto u usmjerenosti prema onome po čemu je lišen ljubavi. I takav je čin uvijek zao, kao što Augustin kaže, u IV. Contra Iulianum, da je čin nevjernika, utoliko što je nevjernik, uvijek grijeh; čak i ako gologa zaodjene ili što god drugo takve vrste učini, usmjerujući to k cilju svoje nevjere. Drugi pak može biti čin onoga koji je lišen ljubavi ne prema onome što je lišen ljubavi, nego prema tome što ima neki drugi Božji dar, ili vjeru ili nadu, ili također dobro naravi, koje se ne oduzima posve po grijehu, kako je gore rečeno. I prema tome bez ljubavi može uistinu biti neki po svojem rodu dobar čin, no ipak ne savršeno dobar, jer nedostaje dužno usmjerenje prema konačnom cilju.
Odgovor na 2. prigovor: budući da se cilj u djelatnim stvarima odnosi kao počelo u motrilačkima, kao što ne može biti jednostavno istinske znanosti ako nedostaje ispravno prosuđivanje o prvom i nedokazivom počelu; tako ne može biti jednostavno istinske pravednosti ili istinske čistoće ako nedostaje dužno usmjerenje prema cilju, koje biva po ljubavi, ma koliko se netko ispravno držao glede drugoga.
Odgovor na 3. prigovor: znanost i umijeće po samoj svojoj naravi uključuju usmjerenost prema nekomu pojedinačnom dobru, no ne prema konačnom cilju ljudskoga života, kao moralne kreposti, koje čovjeka čine jednostavno dobrim, kako je gore rečeno. I stoga nije jednak razlog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.