Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 23, a. 6

Je li najveća među krepostima

Prigovor 1. Čini se da ljubav nije najizvrsnija od kreposti. Više je naime moći viša i krepost, kao i više djelovanje. No razum je viši od volje, i upravlja njome. Dakle, vjera, koja je u razumu, izvrsnija je od ljubavi, koja je u volji.

Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu drugo djeluje čini se biti niže od njega, kao što je poslužitelj, po kojemu gospodar nešto čini, niži od gospodara. No „vjera kroz ljubav djeluje“, kako se nalazi u Gal 5. Dakle, vjera je izvrsnija od ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se odnosi dodavanjem drugomu čini se biti savršenije. No čini se da se nada odnosi dodavanjem ljubavi, jer je objekt ljubavi dobro, a objekt nade teško dobro. Dakle, nada je izvrsnija od ljubavi.

Naprotiv, kaže se u 1 Kor 13: „najveća je od njih ljubav“.

Odgovaram: budući da se dobro u ljudskim činima promatra prema tome što se ravnaju prema dužnom pravilu, nužno je da se ljudska krepost, koja je počelo dobrih čina, sastoji u dosezanju pravila ljudskih čina. Dvostruko je pak pravilo ljudskih čina, kako je gore rečeno: naime ljudski razum i Bog; no Bog je prvo pravilo, po kojemu se i ljudski razum ima ravnati. I stoga su bogoslovne kreposti, koje se sastoje u dosezanju toga prvoga pravila, stoga što je njihov objekt Bog, izvrsnije od moralnih ili umnih kreposti, koje se sastoje u dosezanju ljudskoga razuma. Zbog čega treba da i među samim bogoslovnim krepostima bude snažnija ona koja više doseže Boga. Uvijek je pak ono što je po sebi veće od onoga što je po drugome. Vjera pak i nada uistinu dosežu Boga prema tome što od njega nama dolazi ili spoznaja istinitoga ili postignuće dobra; no ljubav doseže samoga Boga da u njemu počine, a ne da od njega nama nešto dođe. I stoga je ljubav izvrsnija od vjere i nade; i posljedično od svih drugih kreposti. Kao što je i razboritost, koja doseže razum po sebi, izvrsnija od drugih moralnih kreposti, koje dosežu razum prema tome što se po njemu postavlja sredina u ljudskim djelovanjima ili strastima.

Odgovor na 1. prigovor: djelovanje se razuma dovršava prema tome što je shvaćeno u onome koji shvaća, i stoga se plemenitost umnoga djelovanja promatra prema mjeri razuma. Djelovanje pak volje, i koje god težbene moći, usavršuje se u naginjanju onoga koji teži prema stvari kao prema cilju. Stoga se dostojanstvo težbenoga djelovanja promatra prema stvari koja je objekt djelovanja. Ono pak što je ispod duše na plemenitiji je način u duši nego u sebi samome, jer sve što je u nečemu, u tome je na način onoga u čemu jest, kako se nalazi u knjizi De causis; ono pak što je iznad duše na plemenitiji je način u sebi samome nego što je u duši. I stoga je o onome što je ispod nas plemenitija spoznaja nego ljubav, zbog čega je Filozof, u X. Ethic., pretpostavio umne kreposti moralnima. No glede onoga što je iznad nas, i poglavito glede ljubavi prema Bogu, ljubav se pretpostavlja spoznaji. I stoga je ljubav izvrsnija od vjere.

Odgovor na 2. prigovor: vjera ne djeluje po ljubavi kao po oruđu, kao gospodar po sluzi; nego kao po vlastitome obliku. I stoga razlog ne slijedi.

Odgovor na 3. prigovor: isto je dobro objekt ljubavi i nade, no ljubav uključuje sjedinjenje s tim dobrom, a nada određenu udaljenost od njega. I odatle je to da ljubav ne gleda na to dobro kao teško kao nada, jer ono što je već sjedinjeno nema vid teškoga. I iz toga je očito da je ljubav savršenija od nade.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.