II-II, q. 21, a. 2
Je li ona grijeh
Prigovor 1. Čini se da preuzetnost nije grijeh. Jer nijedan grijeh nije razlog da čovjek bude uslišan od Boga. A po preuzetnosti neki bivaju uslišani od Boga, jer se veli u Jdt 9: „usliši mene jadnicu koja molim i u tvoje se milosrđe uzdam“. Dakle, preuzetnost glede božanskoga milosrđa nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, preuzetnost uključuje suvišak nade. No u nadi koja se ima u Boga ne može biti suviška, budući da su njegova moć i milosrđe beskonačni. Dakle, čini se da preuzetnost nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je grijeh ne ispričava od grijeha. Ali preuzetnost ispričava od grijeha, jer Učitelj veli u XXII. distinkciji II. knjige Sentencija da je Adam manje sagriješio jer je sagriješio pod nadom u oproštenje, što očito pripada preuzetnosti. Dakle, preuzetnost nije grijeh.
Naprotiv, postavlja se kao vrsta grijeha protiv Duha Svetoga.
Odgovaram: kako je gore rečeno o očaju, svaki težajni pokret koji se podudarno odnosi prema lažnom razumu po sebi je zao i grijeh. Preuzetnost je pak neki težajni pokret, jer uključuje neku neurednu nadu. A odnosi se podudarno prema lažnom razumu, kao i očaj: naime, kao što je lažno da Bog pokornicima ne oprašta, ili da one koji griješe ne obraća na pokoru, tako je lažno da onima koji ustraju u grijehu podjeljuje oproštenje, a onima koji prestaju s dobrim djelom daruje slavu; a toj se procjeni podudarno odnosi pokret preuzetnosti. I zato je preuzetnost grijeh. Ipak manji negoli očaj, u onolikoj mjeri u kolikoj je Bogu vlastitije smilovati se i poštedjeti negoli kazniti, zbog njegove beskonačne dobrote. Jer ono prvo Bogu priliči po sebi, a ovo drugo zbog naših grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: „uzdati se“ [praesumere] ponekad se uzima umjesto „nadati se“, jer se i sama ispravna nada koja se ima u Boga čini preuzetnošću ako se mjeri prema ljudskom stanju. No nije preuzetnost ako se uzme u obzir neizmjernost božanske dobrote.
Odgovor na 2. prigovor: preuzetnost ne uključuje suvišak nade iz toga što bi se netko previše nadao u Boga, nego iz toga što se nada od Boga nečemu što Bogu ne priliči. Što je ujedno i manje se nadati u njega, jer to znači njegovu moć na neki način umanjiti, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: griješiti s nakanom ustrajanja u grijehu pod nadom u oproštenje pripada preuzetnosti. I to ne umanjuje, nego povećava grijeh. Griješiti pak pod nadom da će se jednom primiti oproštenje s nakanom ustezanja od grijeha i pokajanja za nj, to nije od preuzetnosti, nego to umanjuje grijeh, jer se time čini da ima volju manje utvrđenu za griješenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.