II-II, q. 20, a. 3
Je li najveći od grijeha
Prigovor 1. Čini se da očaj nije najveći od grijeha. Može naime postojati očaj bez nevjere, kako je rečeno. No nevjera je najveći od grijeha, jer ruši temelj duhovnoga zdanja. Dakle, očaj nije najveći od grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, većemu se dobru veće zlo protivi; kako je očito po Filozofu, u VIII. Ethic. No ljubav je veća od nade, kako se kaže u 1 Kor 13. Dakle, mržnja je veći grijeh nego očaj.
Prigovor 3. Nadalje, u grijehu očaja postoji samo neuredno odvraćanje od Boga. No u drugim grijesima postoji ne samo neuredno odvraćanje, nego i neuredno obraćanje. Dakle, grijeh očaja nije teži, nego manji od drugih.
Naprotiv, neizlječiv se grijeh čini najtežim, prema onome iz Jr 30: „neizlječiv je tvoj lom, najgora je tvoja rana“. No grijeh je očaja neizlječiv, prema onome iz Jr 15: „rana moja očajna odbija se izliječiti“. Dakle, očaj je najteži grijeh.
Odgovaram: grijesi koji se protive bogoslovnim krepostima prema svojem su rodu teži od drugih grijeha. Budući naime da bogoslovne kreposti imaju Boga za objekt, grijesi koji im se protive uključuju izravno i poglavito odvraćanje od Boga. U svakome je pak smrtnom grijehu glavni razlog zla i težine iz toga što odvraća od Boga; kad bi naime moglo postojati obraćanje k promjenjivom dobru bez odvraćanja od Boga, premda bi bilo neuredno, ne bi bilo smrtni grijeh. I stoga je ono što prvo i po sebi ima odvraćanje od Boga najteže među smrtnim grijesima. Bogoslovnim se pak krepostima protive nevjera, očaj i mržnja prema Bogu. Među kojima će se mržnja i nevjera, ako se usporede s očajem, naći po sebi uistinu, to jest prema naravi vlastite vrste, težima. Nevjera naime proizlazi iz toga što čovjek samoj Božjoj istini ne vjeruje; mržnja pak prema Bogu proizlazi iz toga što se čovjekova volja samoj božanskoj dobroti protivi; a očaj iz toga što se čovjek ne nada da sudjeluje u Božjoj dobroti. Iz čega je očito da su nevjera i mržnja prema Bogu protiv Boga prema onome što je u sebi; a očaj prema onome kako se njegovo dobro prima od nas. Odatle je veći grijeh, po sebi govoreći, ne vjerovati Božjoj istini ili mrziti Boga, nego ne nadati se postići slavu od njega. No ako se usporedi očaj s drugim dvama grijesima s naše strane, tako je očaj opasniji, jer se po nadi odvraćamo od zala i privodimo k nastojanju oko dobara; i stoga, kad se ukloni nada, neobuzdano se ljudi sunovraćuju u mane i odvraćaju od dobrih trudova. Odatle na ono iz Izr 24: „ako kloneš posrnuvši u dan tjeskobe, umanjit će se tvoja snaga“, Glosa kaže: „ništa nije mrskije od očaja, koji onoga tko ga ima i u općim naporima ovoga života, i, što je gore, u borbi vjere lišava postojanosti“. I Izidor kaže, u knjizi De summo bono: „počiniti neki sramotan čin smrt je duše, no očajavati znači sići u pakao“.
Odgovor na prigovore: i po tome je očit odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.