II-II, q. 20, a. 4
Nastaje li iz tjeskobe
Prigovor 1. Čini se da očaj ne proizlazi iz duhovne tromosti. Naime, isto ne proizlazi iz različitih uzroka. A očaj glede budućega vijeka proizlazi iz bludnosti, kako veli Grgur u XXXI. knjizi Moralia. Dakle, ne proizlazi iz duhovne tromosti.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se nadi suprotstavlja očaj, tako se duhovnoj radosti suprotstavlja duhovna tromost. Ali duhovna radost proizlazi iz nade, prema onome iz Rim 12: „U nadi budite radosni“. Dakle, duhovna tromost proizlazi iz očaja, a ne obratno.
Prigovor 3. Nadalje, suprotnostima su uzroci suprotni. No čini se da nada, kojoj se suprotstavlja očaj, proizlazi iz razmatranja božanskih dobročinstava, a ponajviše iz razmatranja utjelovljenja, jer Augustin veli u XII. knjizi De Trinitate: „Ništa nije bilo toliko nužno za podizanje naše nade koliko to da nam se pokaže koliko nas Bog ljubi. A što je od ovoga očitiji dokaz za to doli to što se Sin Božji udostojao ući u zajedništvo naše naravi?“ Dakle, očaj više proizlazi iz nemara za to razmatranje negoli iz duhovne tromosti.
Naprotiv, Grgur u XXXI. knjizi Moralia nabraja očaj među onim što proizlazi iz duhovne tromosti.
Odgovaram: kako je gore rečeno, objekt nade jest teško dostupno dobro, moguće postići ili po sebi ili po drugome. Dakle, nada u postizanje blaženstva može u nekome klonuti na dva načina: na jedan način, jer ga ne smatra teško dostupnim dobrom; na drugi način, jer ga ne smatra mogućim postići bilo po sebi bilo po drugome. A k tome da nam duhovna dobra ne prijaju kao dobra, ili da nam se ne čine velikim dobrima, dovodimo se ponajprije time što je naš osjećaj zaražen ljubavlju prema tjelesnim užicima, među kojima su glavni spolni užici, jer zbog privrženosti tim užicima biva da se čovjeku gade duhovna dobra, te se u njih ne nada kao u neka teško dostupna dobra. I prema tome se očaj uzrokuje iz bludnosti. A k tome da neko teško dostupno dobro ne prosuđuje kao moguće da ga postigne po sebi ili po drugome, čovjek biva doveden iz prevelike potištenosti; kada ona prevlada u čovjekovu osjećaju, čini mu se da se nikada ne može podići k nekom dobru. A budući da je duhovna tromost neka žalost koja obara duh, zato na taj način očaj nastaje iz duhovne tromosti. No to je vlastiti objekt nade, naime to da bude moguće, jer dobro i teško dostupno pripadaju i drugim strastima. Stoga [očaj] posebnije nastaje iz duhovne tromosti. Može pak nastati i iz bludnosti, iz već navedenoga razloga.
Odgovor na 1. prigovor: time je jasan odgovor na prvi prigovor.
Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof veli u II. knjizi Rhetoricae, kao što nada stvara ugodu, tako i ljudi koji se nalaze u ugodama bivaju veće nade. I na taj način također ljudi koji se nalaze u žalostima lakše upadaju u očaj, prema onome iz 2 Kor 2: „da ga ne bi progutala prevelika žalost“. No ipak, budući da je objekt nade dobro, prema kojemu naravno teži težnja, a od njega ne bježi naravno, nego samo zbog neke zapreke koja nadođe; stoga iz nade neposrednije nastaje radost, a očaj obratno iz žalosti.
Odgovor na 3. prigovor: i sam nemar za razmatranje božanskih dobročinstava potječe iz duhovne tromosti. Jer čovjek zahvaćen nekom strašću ponajviše misli na ono što pripada toj strasti. Stoga čovjek koji se nalazi u žalostima ne misli lako na neka velika i ugodna dobra, nego samo na žalosna, osim ako se velikim naporom ne odvrati od žalosnih stvari.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.