II-II, q. 20, a. 2
Može li biti bez nevjere
Prigovor 1. Čini se da očaj ne može biti bez nevjere. Sigurnost se, naime, nade izvodi iz vjere. No dok ostaje uzrok, ne uklanja se učinak. Dakle, nitko ne može izgubiti sigurnost nade očajavajući osim ako se ukloni vjera.
Prigovor 2. Nadalje, pretpostavljati vlastitu krivnju božanskoj dobroti ili milosrđu znači nijekati beskonačnost božanskoga milosrđa ili dobrote, što pripada nevjeri. No onaj koji očajava svoju krivnju pretpostavlja božanskom milosrđu ili dobroti, prema onome iz Post 4: „veća je krivnja moja nego da zaslužim oprost“. Dakle, tko god očajava jest nevjernik.
Prigovor 3. Nadalje, tko god upadne u osuđeno krivovjerje, jest nevjernik. No onaj koji očajava čini se upadati u osuđeno krivovjerje, naime novacijanovaca, koji kažu da se grijesi ne opraštaju nakon krštenja. Dakle, čini se da je tko god očajava nevjernik.
Naprotiv, uklanjanjem kasnijega ne uklanja se prijašnje. No nada je kasnija od vjere, kako je gore rečeno. Dakle, uklanjanjem nade može ostati vjera. Nije dakle tko god očajava nevjernik.
Odgovaram: nevjera pripada razumu, a očaj težbenoj moći. Razum se pak bavi općenitim, no težbena se moć pokreće prema pojedinačnim stvarima; gibanje je naime težnje od duše k stvarima, koje su u sebi pojedinačne. Događa se pak da se onaj tko ima ispravno prosuđivanje općenito glede težbenoga gibanja ne odnosi ispravno, jer mu je prosuđivanje u pojedinačnome pokvareno, budući da je nužno da se od općenitoga prosuđivanja do težnje za pojedinačnom stvari dođe posredstvom pojedinačnoga prosuđivanja, kako se kaže u III. De anima; kao što se iz opće premise ne izvodi pojedinačni zaključak osim uzimanjem pojedinačne. I odatle je to da onaj tko ima ispravnu vjeru općenito podbaci u težbenom gibanju oko pojedinačnoga, pošto mu se pojedinačno prosuđivanje pokvari po habitusu ili po strasti. Kao onaj koji bludniči, birajući blud kao dobro za sebe za sada, ima pokvareno prosuđivanje u pojedinačnome, premda zadržava općenito istinito prosuđivanje prema vjeri, naime da je blud smrtni grijeh. I slično netko, zadržavajući općenito istinito prosuđivanje vjere, naime da postoji oproštenje grijeha u Crkvi, može trpjeti gibanje očaja, kao da se njemu u takvu stanju ne treba nadati oproštenju, pošto mu je prosuđivanje pokvareno oko pojedinačnoga. I na taj način može postojati očaj bez nevjere, kao i drugi smrtni grijesi.
Odgovor na 1. prigovor: učinak se ne uklanja samo uklanjanjem prvoga uzroka, nego i uklanjanjem drugoga uzroka. Odatle se gibanje nade može oduzeti ne samo uklanjanjem općega prosuđivanja vjere, koje je kao prvi uzrok sigurnosti nade; nego i uklanjanjem pojedinačnoga prosuđivanja, koje je kao drugi uzrok.
Odgovor na 2. prigovor: kad bi tko općenito prosuđivao da Božje milosrđe nije beskonačno, bio bi nevjernik. No to ne prosuđuje onaj koji očajava, nego da se njemu u tome stanju, zbog nekoga pojedinačnog stanja, ne treba nadati božanskom milosrđu.
Odgovor na 3. prigovor: i slično treba reći na treći prigovor, da novacijanovci općenito niječu da oproštenje grijeha biva u Crkvi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.