Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 20, a. 1

Je li očaj grijeh

Prigovor 1. Čini se da očaj nije grijeh. Svaki, naime, grijeh ima obraćanje k promjenjivom dobru s odvraćanjem od nepromjenjivoga dobra; kako je očito po Augustinu, u knjizi De libero arbitrio. No očaj nema obraćanje k promjenjivom dobru. Dakle, nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, ono što nastaje iz dobra korijena ne čini se biti grijeh, jer „ne može dobro stablo donijeti loše plodove“, kako se kaže u Mt 7. No čini se da očaj proizlazi iz dobra korijena, naime iz straha Božjega ili iz groze pred veličinom vlastitih grijeha. Dakle, očaj nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, kad bi očaj bio grijeh, u osuđenih bi bio grijeh to što očajavaju. No to im se ne uračunava u krivnju, nego radije u osudu. Dakle, ni putnicima se ne uračunava u krivnju. I tako očaj nije grijeh.

Naprotiv, ono po čemu se ljudi navode na grijehe čini se biti ne samo grijeh, nego počelo grijeha. No očaj je takav, apostol naime kaže o nekima, u Ef 4: „koji su očajavajući sami sebe predali razvratnosti za činjenje svake nečistoće i lakomosti“. Dakle, očaj ne samo da je grijeh, nego počelo drugih grijeha.

Odgovaram: prema Filozofu, u VI. Ethic., ono što je u razumu tvrdnja ili nijekanje, to je u težnji posezanje i bježanje; i što je u razumu istinito ili lažno, to je u težnji dobro i zlo. I stoga je svako težbeno gibanje koje se suobličuje istinitom razumu po sebi dobro, a svako težbeno gibanje koje se suobličuje lažnom razumu po sebi je zlo i grijeh. O Bogu je pak istinito prosuđivanje razuma to da od njega dolazi spasenje ljudi i da se praštanje daje grješnicima; prema onome iz Ez 18: „neću smrti grješnikove, nego da se obrati i živi“. Lažno je pak mišljenje da grješniku koji se kaje uskraćuje oproštenje, ili da grješnike k sebi ne obraća po opravdavajućoj milosti. I stoga, kao što je gibanje nade, koje se suobličuje istinitom prosuđivanju, hvalevrijedno i krjeposno; tako je protivno gibanje očaja, koje se suobličuje lažnom prosuđivanju o Bogu, manovito i grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: u svakome je smrtnom grijehu na određeni način odvraćanje od nepromjenjivoga dobra i obraćanje k promjenjivom dobru, ali na jedan i drugi način. Glavno se, naime, sastoje u odvraćanju od nepromjenjivoga dobra grijesi koji se protive bogoslovnim krepostima, kao mržnja prema Bogu, očaj i nevjera, jer bogoslovne kreposti imaju Boga za objekt; a posljedično uključuju obraćanje k promjenjivom dobru, utoliko što duša napuštajući Boga posljedično nužno prelazi na to da se k drugome obrati. Drugi se pak grijesi poglavito sastoje u obraćanju k promjenjivom dobru, a posljedično u odvraćanju od nepromjenjivoga dobra; onaj naime koji bludniči ne namjerava odstupiti od Boga, nego uživati u tjelesnoj nasladi, iz čega slijedi da odstupa od Boga.

Odgovor na 2. prigovor: iz korijena kreposti može nešto proizići dvostruko. Na jedan način izravno sa strane same kreposti, kao što čin proizlazi iz habitusa, i na taj način iz krjeposna korijena ne može proizići nikakav grijeh; u tom naime smislu Augustin kaže, u knjizi De libero arbitrio, da se „krepošću nitko zlo ne služi“. Na drugi način nešto proizlazi iz kreposti neizravno ili povodno. I tako ništa ne pripriječuje da neki grijeh proiziđe iz neke kreposti, kao što se pokatkada neki ohole krepošću, prema onome Augustinovu: „oholost vreba na dobra djela da propadnu“. I na taj način iz straha Božjega ili iz groze pred vlastitim grijesima nastaje očaj, utoliko što se tim dobrima netko zlo služi, uzimajući iz njih povod za očajavanje.

Odgovor na 3. prigovor: osuđeni nisu u stanju nadanja, zbog nemogućnosti povratka k blaženstvu. I stoga im se to što se ne nadaju ne uračunava u krivnju, nego je dio njihove osude. Kao što također u stanju puta kad bi tko očajavao o onome što nije stvoren postići, ili što se nije dužno postići, ne bi bio grijeh, na primjer ako liječnik očajava o izlječenju nekoga bolesnika, ili ako tko očajava da će postići bogatstva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.