Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 2, a. 9

Je li čin vjere zaslužan

Prigovor 1. Čini se da vjerovati nije zaslužno. Počelo je naime zasluživanja ljubav, kako je gore rečeno. Ali vjera prethodi ljubavi, kao i narav. Dakle, kao što čin naravi nije zaslužan (jer naravnim silama ne zaslužujemo), tako također ni čin vjere.

Prigovor 2. Nadalje, vjerovati je u sredini između mnjeti i znati ili razmatrati znano. Ali razmatranje znanja nije zaslužno; slično pak ni mišljenje. Dakle, također ni vjerovati nije zaslužno.

Prigovor 3. Nadalje, onaj tko vjerujući pristaje uz neku stvar, ili ima uzrok koji ga dostatno navodi na vjerovanje, ili nema. Ako ima dostatno poticajno za vjerovanje, čini se da mu to nije zaslužno, jer mu više nije slobodno vjerovati i ne vjerovati. Ako pak nema dostatno poticajno za vjerovanje, lakoumnost je vjerovati, prema onome iz Sir 19: „Tko brzo vjeruje, lakouman je srcem“, i tako se ne čini zaslužnim. Dakle, vjerovati nikako nije zaslužno.

Naprotiv, veli se u Heb 11 da su „sveti po vjeri postigli obećanja“. Što ne bi bilo kad ne bi vjerujući zaslužili. Dakle, samo vjerovati jest zaslužno.

Odgovaram: kako je gore rečeno, naši su čini zaslužni ukoliko proizlaze iz slobodne volje pokrenute od Boga po milosti. Stoga svaki ljudski čin koji je podložan slobodnoj volji, ako je usmjeren na Boga, može biti zaslužan. Samo pak vjerovati jest čin razuma koji pristaje božanskoj istini po zapovijedi volje pokrenute od Boga po milosti, i tako je podložno slobodnoj volji u redu prema Bogu. Stoga čin vjere može biti zaslužan.

Odgovor na 1. prigovor: narav se odnosi prema ljubavi, koja je počelo zasluživanja, kao tvar prema obliku. Vjera se pak odnosi prema ljubavi kao raspoloženje koje prethodi konačnom obliku. Bjelodano je pak da subjekt ili tvar ne može djelovati u snazi oblika, niti također prethodno raspoloženje, prije negoli oblik nadođe. Ali nakon što oblik nadođe, kako subjekt tako i prethodno raspoloženje djeluje u snazi oblika, koji je glavno počelo djelovanja, kao što toplina vatre djeluje u snazi supstancijalnoga oblika. Tako dakle ni narav ni vjera bez ljubavi ne mogu proizvesti zaslužan čin, no kad ljubav nadođe, čin vjere biva zaslužan po ljubavi, kao i čin naravi i naravne slobodne volje.

Odgovor na 2. prigovor: u znanju se dvoje može razmatrati, naime sam pristanak onoga koji zna uz znanu stvar, i razmatranje znane stvari. Pristanak pak znanja nije podložan slobodnoj volji, jer onaj koji zna biva prinuđen na pristajanje po djelotvornosti dokaza. I zato pristanak znanja nije zaslužan. Ali zbiljsko razmatranje znane stvari podložno je slobodnoj volji, u čovjekovoj je naime vlasti razmatrati ili ne razmatrati. I zato razmatranje znanja može biti zaslužno ako se usmjeri na svrhu ljubavi, to jest na čast Božju ili korist bližnjega. No u vjeri je oboje podložno slobodnoj volji. I zato s obzirom na oboje čin vjere može biti zaslužan. No mišljenje nema čvrst pristanak, ono je naime nešto slabo i nemoćno, prema Filozofu u I Poster. Stoga se ne čini da proizlazi iz savršene volje. I tako sa strane pristanka ne čini se da mnogo ima od naravi zasluge. Ali sa strane zbiljskoga razmatranja može biti zaslužno.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko vjeruje ima dostatno poticajno za vjerovanje, biva naime potaknut autoritetom božanskoga nauka potvrđena čudesima, i, što je više, unutarnjim poticajem Boga koji poziva. Stoga ne vjeruje lakoumno. Ipak nema dostatno poticajno za znanje. I zato se ne uklanja pojam zasluge.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.