Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 2, a. 10

Umanjuje li ljudski razum zaslugu vjere

Prigovor 1. Čini se da navedeni razumski razlog za ono što pripada vjeri umanjuje zaslugu vjere. Veli naime Grgur u jednoj homiliji da „vjera nema zasluge kojoj ljudski razum pruža pokus“. Ako dakle ljudski razum pružajući dostatno pokus posve isključuje zaslugu vjere, čini se da ma kakav ljudski razlog naveden za ono što pripada vjeri umanjuje zaslugu vjere.

Prigovor 2. Nadalje, što god umanjuje pojam kreposti, umanjuje pojam zasluge, jer blaženstvo je nagrada kreposti, kako i Filozof veli u I. Ethic. Ali čini se da ljudski razum umanjuje pojam kreposti same vjere, jer pripada pojmu vjere da bude o neviđenome, kako je gore rečeno; no što se više razlogâ navodi za nešto, to je manje neviđeno. Dakle, ljudski razum naveden za ono što pripada vjeri umanjuje zaslugu vjere.

Prigovor 3. Nadalje, suprotnim su stvarima suprotni uzroci. No ono što se navodi u suprotnost vjeri uvećava zaslugu vjere, bilo da je progonstvo onoga koji prisiljava na odstupanje od vjere, bilo također da je neki razlog koji na to nagovara. Dakle, razlog koji pomaže vjeri umanjuje zaslugu vjere.

Naprotiv, u 1 Pt 3 veli se: „Spremni uvijek na odgovor svakomu koji od vas traži razlog o onoj koja je u vama vjeri i nadi“. Ne bi pak na to Apostol poticao kad bi se time zasluga vjere umanjivala. Dakle, razlog ne umanjuje zaslugu vjere.

Odgovaram: kako je rečeno, čin vjere može biti zaslužan ukoliko je podložan volji ne samo s obzirom na upotrebu nego također s obzirom na pristanak. No ljudski razlog naveden za ono što pripada vjeri dvostruko se može odnositi prema volji onoga koji vjeruje. Na jedan doduše način, kao prethodeći, kao kad netko ili ne bi imao volju, ili ne bi imao spremnu volju za vjerovanje, kad se ne bi ljudski razlog naveo. I tako navedeni ljudski razlog umanjuje zaslugu vjere, kao što je također gore rečeno da strast koja prethodi izboru u moralnim krepostima umanjuje hvalu kreposnoga čina. Kao što naime čovjek čine moralnih kreposti mora vršiti radi suda razuma, a ne radi strasti; tako čovjek mora vjerovati ono što pripada vjeri ne radi ljudskoga razloga, nego radi božanskoga autoriteta. Na drugi način ljudski se razlog može odnositi prema volji onoga koji vjeruje kao prateći. Kada naime čovjek ima spremnu volju za vjerovanje, ljubi vjerovanu istinu, i o njoj razmišlja te prihvaća ako ikakve razloge za to može naći. I što se toga tiče, ljudski razlog ne isključuje zaslugu vjere, nego je znak veće zasluge, kao što je i prateća strast u moralnim krepostima znak spremnije volje, kako je gore rečeno. I to se označuje u Iv 4, gdje su Samarijanci ženi, po kojoj se ljudski razum slikovito predočuje, rekli: „Već ne vjerujemo zbog tvojega govora“.

Odgovor na 1. prigovor: Grgur govori u onom slučaju kada čovjek nema volju za vjerovanje osim radi navedenoga razloga. Kada pak čovjek ima volju za vjerovanje onoga što pripada vjeri iz samoga božanskog autoriteta, pa i ako ima dokazni razlog za nešto od toga, kao za to da Bog jest, ne uklanja se niti umanjuje poradi toga zasluga vjere.

Odgovor na 2. prigovor: razlozi koji se navode za potvrdu vjere nisu dokazi koji bi u razumsko gledanje mogli ljudski razum dovesti. I zato to ne prestaje biti neviđeno. Nego uklanjaju zapreke vjere pokazujući da nije nemoguće ono što se u vjeri predlaže. Stoga se po takvim razlozima ne umanjuje zasluga vjere niti pojam vjere. No dokazni razlozi navedeni za ono što pripada vjeri, a prethodi ipak člancima, premda umanjuju pojam vjere, jer čine očitim ono što se predlaže; ne umanjuju ipak pojam ljubavi, po kojoj je volja spremna za vjerovanje toga pa i kad ne bi bilo očito. I zato se ne umanjuje pojam zasluge.

Odgovor na 3. prigovor: ono što se protivi vjeri, bilo u čovjekovu razmatranju bilo u vanjskom progonstvu, utoliko uvećava zaslugu vjere ukoliko se pokazuje volja spremnijom i čvršćom u vjeri. I zato su mučenici imali veću zaslugu vjere ne odstupajući od vjere zbog progonstvâ; i također mudraci imaju veću zaslugu vjere ne odstupajući od vjere zbog razlogâ filozofâ ili heretikâ navedenih protiv vjere. Ali ono što se slaže s vjerom ne umanjuje uvijek spremnost volje za vjerovanje. I zato ne umanjuje uvijek zaslugu vjere.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.