II-II, q. 187, a. 5
Je li im dopušteno prositi
Prigovor 1. Čini se da redovnicima nije dopušteno prosjačiti. Kaže naime Augustin, u knjizi De operibus Monach.: „tako je mnogo licemjera pod monaškim odijelom posvuda raspršio najlukaviji neprijatelj, obilazeći pokrajine“, i potom dodaje: „svi traže, svi zahtijevaju ili troškove za unosno siromaštvo, ili cijenu za hlinjenu svetost“. Dakle, čini se da je život redovnika prosjaka za osudu.
Prigovor 2. Nadalje, u 1 Sol 4 se kaže: „radite svojim rukama, kako smo vam zapovjedili, da pošteno živite prema onima vani i da ništa ni od koga ne želite“, gdje Glosa kaže: „zato treba raditi, a ne besposličariti, jer je to pošteno, i kao svjetlo nevjernicima, i nećete željeti tuđu stvar, a kamoli tražiti ili uzeti što“. I u 2 Sol 3, na ono: „ako tko ne želi raditi“ itd., kaže: „želi da sluge Božje tjelesno rade od čega će živjeti, kako ne bi bili prisiljeni zbog potrebe tražiti nužno“. No to je prosjačenje. Dakle, čini se da je nedopušteno prosjačiti, zanemarivši ručni rad.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je u zakonu zabranjeno i protivno pravednosti, ne priliči redovnicima. No prosjačenje je zabranjeno u božanskom zakonu, jer se kaže u Pnz 15: „nikako potrebit i prosjak neće biti među vama“; i u Psalmu: „ne vidjeh pravednika ostavljena, niti potomstvo njegovo da traži kruha“. No prema građanskim zakonima kažnjava se krepki prosjak, kako se nalazi u Kodeksu, o krepkim prosjacima. Dakle, redovnicima ne priliči prosjačiti.
Prigovor 4. Nadalje, stid je zbog sramotnoga, kako kaže Damaščanin. No Ambrozije kaže, u knjizi De Offic., quod „verecundia petendi ingenuos prodit natales“. Dakle, prosjačenje je sramotno. Stoga ne priliči redovnicima.
Prigovor 5. Nadalje, ponajviše živjeti od milostinje priliči onima koji propovijedaju evanđelje, prema Gospodnjoj odredbi, kako je gore rečeno. Njima ipak ne priliči prosjačiti, jer na ono u 2 Tim 2: „trudnom rataru“ itd., Glosa kaže: „apostol želi da evanđelist razumije da uzimanje nužnoga od onih među kojima radi nije prosjačenje, nego vlast“. Dakle, čini se da redovnicima ne priliči prosjačiti.
Naprotiv, redovnicima priliči živjeti nasljedujući Krista. No Krist je prosjačio, prema onome u Psalmu: „ja sam pak prosjak i siromah“; gdje Glosa kaže: „ovo Krist kaže o sebi u liku sluge“; i dolje: „prosjak je onaj tko od drugoga traži, a siromah je onaj tko sam sebi nije dostatan“. I u drugom Psalmu: „ja sam potrebit i siromah“, gdje Glosa kaže: „ja sam potrebit, to jest onaj koji traži; i siromah, to jest sebi nedovoljan, jer nemam svjetovnih obilja“. I Jeronim kaže, u nekoj poslanici: „čuvaj se da, dok tvoj Gospodin prosi, naime Krist, ne zgrćeš tuđe bogatstvo“. Dakle, prikladno je redovnicima prosjačiti.
Odgovaram: treba reći da se o prosjačenju mogu razmotriti dvije stvari. Jedna naime s obzirom na sam čin prosjačenja, koji ima s njime povezanu neku poniženost, jer se čini da su najponiženiji među ljudima oni koji ne samo da su siromašni, nego su u tolikoj mjeri potrebiti da moraju od drugih stjecati hranu. I prema tome, radi poniznosti neki hvalevrijedno prosjače, kao što prihvaćaju i druge stvari koje pripadaju nekom poniženju, kao najdjelotvorniji lijek protiv oholosti, koju žele ugasiti ili u samima sebi, ili pak u drugima primjerom. Kao što se naime bolest koja nastaje zbog prekomjerne topline najdjelotvornije liječi onime što obiluje hladnoćom; tako se i sklonost oholosti najdjelotvornije liječi onime što se čini vrlo poniženim. I stoga se kaže u Dekretima, De Poenit., dist. II, pogl. „Si quis semel“: „vježbe su poniznosti ako se tko podloži neznatnijim službama i preda nedostojnijim posluživanjima, jer se tako može izliječiti porok uobraženosti i ljudske slave“. Stoga Jeronim, u poslanici Oceanu, hvali Fabiolu zbog toga što je željela da, „nakon što je jednako tako prosula svoje bogatstvo za Krista, prima milostinju“. Što je ispunio i blaženi Aleksije, koji se, napustivši sve svoje radi Krista, radovao što je i od svojih slugu primao milostinju. I o blaženom se Arseniju čita, u Životima otaca, da je zahvaljivao na tome što je, pod pritiskom potrebe, morao tražiti milostinju. Stoga se i kao pokora za teške grijehe nekima nalaže da hodočaste prosjačeći. No budući da poniznost, kao i ostale kreposti, ne smije biti bez razboritosti, tako treba razborito preuzeti prosjačenje radi poniženja, kako čovjek time ne bi navukao ljaju pohlepe ili bilo čega drugog nepriličnog. Na drugi način može se razmotriti prosjačenje s obzirom na ono što tko prosjačenjem stječe. I tako čovjek može biti potaknut na prosjačenje iz dvaju razloga. Na jedan način, iz pohlepe za posjedovanjem bogatstva ili za besposlenom hranom. I takvo je prosjačenje nedopušteno. Na drugi način, iz potrebe ili koristi. Iz potrebe naime, kao kad tko ne može od drugud imati od čega živjeti, osim ako prosi. Iz koristi pak, kao kad tko namjerava izvršiti nešto korisno što ne može učiniti bez milostinje vjernika, kao što se traži milostinja za gradnju mosta ili crkve, ili za bilo koja druga djela koja pridonose zajedničkoj koristi; kao što čine studenti, kako bi se mogli posvetiti proučavanju mudrosti. I na ovaj je način prosjačenje dopušteno, kako svjetovnjacima, tako i redovnicima.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin ondje govori izričito o onima koji prosjače iz pohlepe.
Odgovor na 2. prigovor: prva Glosa govori o traženju koje biva iz pohlepe, kako je jasno iz apostolovih riječi. Druga pak Glosa govori o onima koji bez ikakve koristi koju bi činili, traže nužno kako bi živjeli besposleni. No ne živi besposleno onaj tko na bilo koji način korisno živi.
Odgovor na 3. prigovor: tom zapovijedi božanskoga zakona ne zabranjuje se nikome prosjačiti, nego se zabranjuje bogatima da budu tako škrti da bi zbog toga neki bili prisiljeni prosjačiti zbog oskudice. Građanski pak zakon nameće kaznu krepkim prosjacima koji ne prosjače zbog koristi ili potrebe.
Odgovor na 4. prigovor: dvostruka je sramota, jedna nepoštenja; druga vanjskoga nedostatka, kao što je čovjeku sramotno biti bolestan ili siromašan. I takvu sramotu ima prosjačenje. Stoga ono ne pripada krivnji, nego može pripadati poniznosti, kako je rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: propovjednicima se po dugu duguje hrana od onih kojima propovijedaju. Ako ipak žele tražiti prosjačeći ne kao ono što im se duguje, nego kao ono što se daje besplatno, to pripada većoj koristi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.