Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 187, a. 4

Je li im dopušteno živjeti od milostinje

Prigovor 1. Čini se da redovnicima nije dopušteno živjeti od milostinje. Apostol naime, u 1 Tim 5, zapovijeda da udovice koje se mogu uzdržavati od drugud, ne žive od crkvene milostinje, kako bi Crkva bila dostatna onima koje su uistinu udovice. I Jeronim kaže, papi Damazu, da „oni koji se mogu uzdržavati dobrima i imetkom roditelja, ako uzimaju ono što je siromaha, doista čine svetogrđe, i zlouporabom takvih stvari sud sebi jedu i piju“. No redovnici se mogu uzdržavati radom ruku, ako su krepki. Dakle, čini se da griješe jedući milostinju siromaha.

Prigovor 2. Nadalje, živjeti o trošku vjernika jest plaća određena onima koji propovijedaju evanđelje za njihov trud ili rad, prema onome u Mt 10: „vrijedan je radnik svoje hrane“. No propovijedanje evanđelja ne pripada redovnicima, nego ponajviše prelatima, koji su pastiri i učitelji. Dakle, redovnici ne mogu dopušteno živjeti od milostinje vjernika.

Prigovor 3. Nadalje, redovnici su u stanju savršenstva. No savršenije je davati milostinju nego primati, jer se kaže u Dj 20: „blaženije je davati nego primati“. Dakle, ne trebaju živjeti od milostinje, nego radije davati milostinju od rada svojih ruku.

Prigovor 4. Nadalje, redovnicima pripada izbjegavati zapreke kreposti i prigode za grijeh. No primanje milostinje pruža prigodu za grijeh i sprječava čin kreposti. Stoga na ono u 2 Sol 3: „da vam sebe dademo za uzor“ itd., Glosa kaže: „tko često jede za tuđim stolom odan besposlici, nužno se mora ulizivati onome tko ga hrani“. Također se kaže u Izl 23: „ne primaj darova, koji osjepljuju razborite i mijenjaju riječi pravednika“. I u Izr 22 se kaže: „tko uzima zajam, sluga je zajmodavca“, što je protivno redovništvu, stoga na ono u 2 Sol 3: „da vam sebe dademo za uzor“ itd., Glosa kaže: „naše redovništvo poziva ljude na slobodu“. Dakle, čini se da redovnici ne bi trebali živjeti od milostinje.

Prigovor 5. Nadalje, redovnici su nadasve dužni nasljedovati savršenstvo apostola, stoga apostol kaže u Fil 3: „svi koji smo savršeni, tako mislimo“. No apostol nije htio živjeti o trošku vjernika, kako bi oduzeo prigodu lažnim apostolima, kao što sam kaže u 2 Kor 11, i da se ne postavi sablazan slabima, kako je jasno iz 1 Kor 9. Dakle, čini se da bi se zbog istih razloga redovnici trebali suzdržavati od življenja od milostinje. Stoga i Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach.: „odrežite prigodu za sramotnu trgovinu, kojom se šteti vašem ugledu i postavlja spoticanje slabima, i pokažite ljudima da vi ne tražite u besposlici lak život, nego kraljevstvo Božje uskim i tijesnim putem“.

Naprotiv, kako Grgur kaže u knjizi Dialog., blaženi je Benedikt tri godine, boraveći u špilji, bio hranjen onime što mu je posluživao monah Roman, nakon što je napustio dom i roditelje. A ipak, budući tjelesno krepak, ne čita se da je radom ruku tražio hranu. Dakle, redovnici mogu dopušteno živjeti od milostinje.

Odgovaram: treba reći da je svakome dopušteno živjeti od onoga što je njegovo ili što mu se duguje. A nešto postaje nečije iz darežljivosti darovatelja. I stoga redovnici i klerici čijim su samostanima ili crkvama, iz darežljivosti vladara ili bilo kojih vjernika, dodijeljena sredstva iz kojih se uzdržavaju, mogu od njih dopušteno živjeti, bez toga da rade rukama. A ipak je sigurno da oni žive od milostinje. Stoga i slično, ako vjernici redovnicima podijele neka pokretna dobra, mogu od njih dopušteno živjeti, jer je glupo reći da netko kao milostinju može primiti velike posjede, a ne kruh ili malo novca. No budući da se čini da su ovakva dobročinstva redovnicima podijeljena radi toga da se slobodnije mogu posvetiti redovničkim činima, u kojima žele imati udjela oni koji pružaju vremenita dobra, uporaba spomenutih darova postala bi im nedopuštena ako bi odustali od redovničkih čina, jer bi tako, koliko je do njih, izigrali namjeru onih koji su takva dobročinstva podijelili. Duguje se pak nešto nekome na dva načina. Na jedan način, zbog potrebe, koja sve čini zajedničkim, kako kaže Ambrozije. I stoga, ako redovnici trpe potrebu, mogu dopušteno živjeti od milostinje. Ta pak potreba može biti, ponajprije, zbog tjelesne nemoći, zbog koje se događa da ne mogu radom ruku tražiti sebi hranu. Drugo, ako im ono što steknu ručnim radom nije dostatno za uzdržavanje. Stoga Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach., da „dobra djela vjernika ne smiju nedostajati kao pomoć za nadopunu potrebnih stvari onim slugama Božjim koji rade rukama, kako ih sati u kojima se duh oslobađa tako da se ti tjelesni radovi ne mogu obavljati, ne bi pritisnuli oskudicom“. Treće, zbog prijašnjeg načina života onih koji nisu navikli raditi rukama. Stoga Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach., da „ako su u svijetu imali nešto čime bi lako bez rada uzdržavali ovaj život, što su, obrativši se Bogu, podijelili potrebitima; treba vjerovati njihovoj nemoći i podnositi je. Obično naime takvi, nježnije odgojeni, ne mogu podnositi napor tjelesnih radova“. Na drugi način nešto postaje nekome dužno na temelju onoga što sam pruža, bilo da je to nešto vremenito ili duhovno, prema onome u 1 Kor 9: „ako smo mi vama sijali duhovna dobra, zar je to nešto veliko ako požanjemo vaša tjelesna?“. I prema tome, redovnici mogu na četiri načina živjeti od milostinje kao od onoga što im se duguje. Prvo, si praedicent auctoritate praelatorum. Drugo, ako su poslužitelji oltara. Jer, kako se kaže u 1 Kor 9: „oni koji služe oltaru, s oltarom dijele, tako je i Gospodin odredio onima koji navješćuju evanđelje, da od evanđelja žive“. I Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach.: „ako su evanđelisti, priznajem, imaju“ (vlast življenja o trošku vjernika), „ako su poslužitelji oltara, djelitelji sakramenata, s pravom sebi ne prisvajaju, nego posve zahtijevaju tu vlast“. A to stoga što je sakrament oltara, gdje god se slavio, zajednički cijelom narodu vjernika. Treće, ako se posvete proučavanju Svetoga pisma za zajedničku korist cijele Crkve. Stoga Jeronim kaže, protiv Vigilancija: „ovaj običaj u Judeji traje sve do danas, ne samo kod nas nego i kod Židova, da se oni koji razmišljaju o zakonu Gospodnjem dan i noć, a nemaju oca na zemlji osim samoga Boga, uzdržavaju službama cijeloga svijeta“. Četvrto, ako vremenita dobra koja su imali daruju samostanu, mogu živjeti od milostinja koje su učinjene samostanu. Stoga Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach., da „onima koji, napustivši ili podijelivši bilo obilno bilo kakvo god bogatstvo, žele u pobožnoj i spasonosnoj poniznosti biti ubrojeni među siromahe Kristove, sama zajednička stvar i bratska ljubav duguju uzvrat za uzdržavanje njihova života. Koji hvalevrijedno čine ako rade rukama. No ako ne žele, tko bi se usudio prisiliti ih? I ne treba gledati“, kako se ondje dodaje, „u kojim samostanima ili na kojem mjestu je tko potrebitom bratu udijelio ono što je imao, jer je svih kršćana jedna država“. Ako pak ima nekih redovnika koji bez potrebe i koristi koju donose, žele besposleni živjeti od milostinja koje se daju siromasima, to je njima nedopušteno. Stoga Augustin kaže, u knjizi De operibus Monach.: „ponajviše k ispovijedanju službe Božje dolaze neki iz ropskog staleža, i iz seoskog života, i iz bavljenja obrtom i pučkog rada, za koje se ne vidi jesu li došli s namjerom službe Božje, ili pak, bježeći od siromašna i mukotrpna života, žele se besposleni hraniti i odijevati, te povrh toga biti poštovani od onih od kojih su navikli biti prezirani i gaženi. Takvi se dakle ne mogu izgovarati tjelesnom nemoći da ne bi radili, jer ih uvjerava navika prijašnjeg života“. I potom dodaje: „ako ne žele raditi, neka i ne jedu. Niti se stoga bogati ponizuju k pobožnosti da bi se siromašni uzvisivali k oholosti, jer nikako ne priliči da u onom životu gdje senatori postaju marljivi, obrtnici postaju besposleni; i kamo dolaze, napustivši svoje užitke, oni koji su bili gospodari imanja, ondje seljaci budu razmaženi“.

Odgovor na 1. prigovor: te autoritete treba razumjeti u vrijeme potrebe, kada se naime ne bi moglo drugačije pomoći siromasima. Tada bi naime bili dužni ne samo odustati od primanja milostinje, nego i svoje, ako bi što imali, podijeliti za uzdržavanje siromaha.

Odgovor na 2. prigovor: prelatima pripada propovijedanje po službi, a redovnicima može pripasti po povjeravanju. I tako, budući da rade na njivi Gospodnjoj, mogu od toga živjeti, prema onome u 2 Tim 2: „trudnom rataru dolikuje najprije od plodova ubrati“; gdje Glosa kaže, naime propovjedniku, „koji na njivi Crkve motikom riječi Božje obrađuje srca slušatelja“. Mogu također od milostinje živjeti oni koji poslužuju propovjednicima. Stoga na ono u Rim 15: „ako su pogani postali dionicima njihovih duhovnih dobara“, dužni su im i u tjelesnima posluživati, Glosa kaže: „naime Židovima, koji su poslali propovjednike iz Jeruzalema“. A ipak postoje i drugi razlozi zbog kojih se nekome duguje da živi o trošku vjernika, kao što je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: uz ostale jednake uvjete, davati je savršenije nego primati. Pa ipak, dati ili ostaviti sve svoje radi Krista, a primati malo za uzdržavanje života, bolje je nego davati pojedinačno nešto siromasima, kako je jasno iz gore rečenoga.

Odgovor na 4. prigovor: primati darove radi uvećanja bogatstva, ili primati hranu od drugoga koja mu se ne duguje bez koristi i potrebe, pruža prigodu za grijeh. Što nema mjesta kod redovnika, kako je jasno iz gore rečenoga.

Odgovor na 5. prigovor: kada se vidi očita potreba i korist zbog koje neki redovnici žive od milostinje bez ručnoga rada, ne sablažnjavaju se zbog toga slabi, nego zlobni, na način farizeja, čiju sablazan Gospodin uči prezreti u Mt 15. No kad ne bi bilo očite potrebe i koristi, mogla bi se odatle roditi sablazan slabima, koju bi trebalo izbjegavati. Ipak, ista sablazan može prijetiti i od onih koji besposleni koriste zajednička sredstva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.