II-II, q. 187, a. 3
Jesu li dužni raditi rukama
Prigovor 1. Čini se da su redovnici dužni raditi rukama. Jer redovnici nisu izuzeti od obdržavanja zapovijedi. No raditi rukama je zapovijed, prema onome u 1 Sol 4: „radite svojim rukama, kako smo vam zapovjedili“. Stoga i Augustin, u knjizi De operibus Monach., kaže: „uostalom, tko bi podnio da se prkosni ljudi“, to jest redovnici koji ne rade, o kojima ondje govori, „koji se opiru najspasonosnijim apostolovim opomenama, ne podnose kao slabiji, nego propovijedaju kao svetiji?“ Dakle, čini se da su redovnici dužni raditi rukama.
Prigovor 2. Nadalje, u 2 Sol 3, na ono: „ako tko neće raditi, neka i ne jede“, Glosa kaže: „neki govore da je apostol to zapovjedio o duhovnim djelima, a ne o tjelesnom radu u kojem rade ratari ili obrtnici“; i dalje: „ali uzalud pokušavaju i sebi i drugima navući mrak, tako da ono što ljubav korisno savjetuje ne samo da ne žele činiti, nego ni razumjeti“; i dalje: „želi da sluge Božje tjelesno rade kako bi imali od čega živjeti“. No redovnici se prvenstveno nazivaju slugama Božjim, kao oni koji se potpuno predaju božanskoj službi, kako je očito iz Dionizija, VI. pogl. Eccles. Hier. Dakle, čini se da su dužni raditi rukama.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De operibus Monach.: „želim znati što čine oni koji ne žele tjelesno raditi. Molitvama, kažu, i psalmima, i čitanjima i riječju Božjom“. No da se time ne ispričavaju, pokazuje pojedinačno. Jer najprije, o molitvi kaže: „brže biva uslišana jedna molitva poslušnoga nego deset tisuća onoga koji prezire“, pod onima koji preziru i nedostojni su uslišanja razumijevajući one koji ne rade rukama. Drugo, o božanskim hvalama dodaje: „pjevati pak božanske pjesme mogu lako i oni koji rade rukama“. Treće, dodaje o čitanju: „oni pak koji kažu da su slobodni za čitanje, zar ondje ne nalaze ono što apostol zapovijeda? Kakva je to dakle izopačenost, ne htjeti se pokoriti čitanju dok mu se želi posvetiti?“ Četvrto, dodaje o propovijedanju: „ako pak nekome treba udijeliti riječ, i to ga tako zaokuplja da nema vremena raditi rukama, zar to mogu svi u samostanu? Kada dakle ne mogu svi, zašto pod tom izlikom svi žele biti slobodni od rada? Premda, kad bi i svi mogli, trebali bi to činiti naizmjence, ne samo zato da drugi budu zauzeti potrebnim poslovima, nego i zato što je dovoljno da jedan govori dok mnogi slušaju“. Dakle, čini se da redovnici ne smiju prestati s ručnim radom zbog takvih duhovnih djela kojima se bave.
Prigovor 4. Nadalje, u Lk 12, na ono: „prodajte što posjedujete“ itd., Glosa kaže: „ne samo da dijelite svoju hranu siromasima, nego i prodajte svoje posjede, kako biste, nakon što ste jednom radi Gospodina prezreli sve svoje, poslije radili trudom svojih ruku kako biste imali od čega živjeti ili dijeliti milostinju“. No redovnicima vlastito pripada ostaviti sve svoje. Dakle, čini se da je i njihovo živjeti od truda svojih ruku i dijeliti milostinju.
Prigovor 5. Nadalje, čini se da su redovnici prvenstveno dužni nasljedovati život apostola, jer ispovijedaju stanje savršenstva. No apostoli su radili vlastitim rukama, prema onome u 1 Kor 4: „trudimo se radeći svojim rukama“. Dakle, čini se da su redovnici dužni raditi rukama.
Naprotiv, na obdržavanje zapovijedi koje se zajednički svima predlažu, na isti su način obvezani redovnici i svjetovnjaci. No zapovijed o ručnom radu zajednički se svima predlaže, kako je očito iz 2 Sol 3: „da se klonite svakoga brata koji živi neuredno“ itd. (bratom pak naziva svakoga kršćanina, kao i u 1 Kor 7: „ako koji brat ima ženu nevjernicu“ itd.); a ondje se kaže: „ako tko neće raditi, neka i ne jede“. Dakle, redovnici nisu više dužni raditi rukama nego svjetovnjaci.
Odgovaram: treba reći da je ručni rad usmjeren na četiri stvari. Prvo i prvenstveno, na traženje hrane. Stoga je prvom čovjeku rečeno: „u znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj“. I u Psalmu: „trud ruku svojih jer ćeš jesti“ i tako dalje. Drugo, usmjeren je na uklanjanje dokolice, iz koje proizlaze mnoga zla. Stoga se kaže u Sir 33: „zaposli slugu da ne bude besposlen, jer je besposlica naučila mnogoj zloći“. Treće, usmjeren je na obuzdavanje požude, ukoliko se time mrtvi tijelo. Stoga se u 2 Kor 6 kaže: „u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći“. Četvrto pak, usmjeren je na dijeljenje milostinje. Stoga se kaže u Ef 4: „tko je krao, neka više ne krade, nego radije neka se trudi radeći svojim rukama ono što je dobro, da ima što udijeliti onome tko je u potrebi“. Prema tome, ukoliko je ručni rad usmjeren na traženje hrane, potpada pod nužnost zapovijedi ukoliko je nužan za takvu svrhu, jer ono što je usmjereno na svrhu ima nužnost od svrhe; naime, da je u toj mjeri nužno u kojoj bez njega svrha ne može biti postignuta. I stoga je onaj tko nema od druguda od čega živjeti, dužan raditi rukama, bez obzira na svoj položaj. I to označavaju riječi apostola koji kaže: „tko neće raditi, neka i ne jede“, kao da kaže: onom nužnošću kojom je netko dužan jesti, dužan je i raditi rukama. Stoga, ako bi tko mogao provesti život bez jela, ne bi bio dužan raditi rukama. A isti je razlog i za one koji imaju od druguda od čega mogu dopušteno živjeti. Jer ne smatra se da netko može činiti ono što ne može dopušteno činiti. Stoga se i za apostola ne nalazi da je zapovjedio ručni rad osim radi isključivanja grijeha onih koji su nedopušteno stjecali hranu. Jer najprije je apostol zapovjedio ručni rad radi izbjegavanja krađe, kako je očito iz Ef 4: „tko je krao, neka više ne krade, nego radije neka se trudi radeći svojim rukama“. Drugo, radi izbjegavanja žudnje za tuđim stvarima, pa kaže u 1 Sol 4: „radite svojim rukama, kako smo vam zapovjedili, da pošteno živite prema onima koji su vani“. Treće, radi izbjegavanja sramotnih poslova od kojih neki stječu hranu, pa u 2 Sol 3 kaže: „dok bijasmo kod vas, ovo smo vam navješćivali: ako tko neće raditi, neka i ne jede. Čuli smo naime da neki među vama žive neuredno, ništa ne radeći, nego se baveći radoznalošću“, Glosa: koji se sramotnom brigom brinu za ono što im je potrebno. „Takvima pak zapovijedamo i zaklinjemo ih da u miru radeći jedu svoj kruh“. Stoga Jeronim kaže na Poslanicu Galaćanima da je apostol to rekao ne toliko po službi učitelja koliko zbog mane naroda. Treba ipak znati da se pod ručnim radom razumijevaju sve ljudske službe od kojih ljudi dopušteno zarađuju za život, bilo da se obavljaju rukama, nogama ili jezikom; jer i čuvari i glasnici, i drugi tome slični koji žive od svoga truda, smatraju se da žive od rada ruku. Budući da je naime ruka organ organâ, pod radom ruku razumijeva se svako djelovanje od kojega netko može dopušteno zarađivati za život. No ukoliko je ručni rad usmjeren na uklanjanje dokolice ili na mrtvljenje tijela, ne potpada pod nužnost zapovijedi sam po sebi promatran, jer se tijelo može mrtviti ili dokolica ukloniti na mnoge druge načine osim ručnim radom. Tijelo se naime mrtvi postovima i bdjenjima. A dokolica se uklanja razmatranjem svetih Pisama i božanskim hvalama, pa na ono iz Psalma: „klonuše oči moje čeznući za riječju tvojom“, Glosa kaže: „nije besposlen onaj tko se bavi samo riječju Božjom, niti vrijedi više onaj tko radi vani od onoga tko se bavi proučavanjem spoznaje istine“. I stoga zbog ovih razloga redovnici nisu dužni raditi rukama, kao ni svjetovnjaci, osim ako su možda na to obvezani statutima svoga reda; kao što Jeronim kaže u pismu monahu Rustiku: „egipatski samostani drže ovaj običaj, da nikoga ne primaju bez rada ili truda, ne toliko zbog potrebe za hranom koliko zbog spasenja duše, da ne bi lutali u pogubnim mislima“. Ukoliko je pak ručni rad usmjeren na dijeljenje milostinje, ne potpada pod nužnost zapovijedi, osim možda u nekom slučaju u kojem bi netko po zapovijedi bio dužan dijeliti milostinju, a ne bi mogao na drugi način imati od čega pomoći siromasima. U kojem bi slučaju podjednako bili obvezani redovnici i svjetovnjaci obavljati ručne radove.
Odgovor na 1. prigovor: ona je zapovijed koju apostol predlaže od naravnoga prava. Stoga na ono iz 2 Sol 3: „da se klonite svakoga brata koji živi neuredno“, Glosa kaže: „drukčije nego što red naravi zahtijeva“, a ondje govori o onima koji su prestali s ručnim radom. Stoga je i narav čovjeku dala ruke umjesto oružja i pokrivala, koje je dodijelila drugim životinjama, da naime rukama pribavljaju ove i sve potrebne stvari. Iz čega je očito da su na tu zapovijed zajednički obvezani i redovnici i svjetovnjaci, kao i na sve druge zapovijedi naravnoga zakona. Ipak ne griješe svi koji ne rade rukama. Jer na one zapovijedi naravnoga zakona koje se odnose na dobro mnogih nisu obvezani pojedinci, nego je dovoljno da se jedan posveti ovoj službi, drugi drugoj, na primjer da su neki obrtnici, neki ratari, neki suci, neki učitelji, i tako o drugima; prema onome od apostola u 1 Kor 12: „ako bi cijelo tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? I ako bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?“
Odgovor na 2. prigovor: ona se Glosa uzima od Augustina, u knjizi De operibus Monach., u kojoj govori protiv nekih monaha koji su govorili da slugama Božjim nije dopušteno raditi rukama, zbog toga što Gospodin kaže u Mt 6: „ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život, što ćete jesti“. Ipak se tim riječima ne uvodi nužnost rada rukama redovnicima ako imaju od druguda od čega živjeti. Što je očito po onome što dodaje: „želi da sluge Božje tjelesno rade kako bi imali od čega živjeti“. To pak ne pripada više redovnicima nego svjetovnjacima. Što je očito iz dvoga. Prvo, iz samoga načina govora kojim se apostol služi, govoreći: „da se klonite svakoga brata koji živi neuredno“. Braćom naime naziva sve kršćane, jer u ono vrijeme još nisu bili ustanovljeni redovi. Drugo, jer redovnici nisu obvezani na drugo nego svjetovnjaci osim zbog zavjetovanja pravila. I stoga, ako u statutima pravila nema ničega o ručnom radu, redovnici nisu drukčije dužni raditi rukama nego svjetovnjaci.
Odgovor na 3. prigovor: onim se duhovnim djelima koja ondje dotiče Augustin netko može posvetiti na dva načina: na jedan način, kao onaj koji služi zajedničkoj koristi; na drugi način, kao onaj koji se bavi privatnom koristi. Oni dakle koji se spomenutim duhovnim djelima bave javno, ispričani su tim duhovnim djelima od ručnoga rada iz dvostrukog razloga. Prvo, jer moraju biti potpuno zauzeti tim djelima. Drugo, jer onima koji obavljaju takva djela pripada uzdržavanje od onih čijoj koristi služe. Oni pak koji se spomenutim djelima bave ne kao javnima, nego kao privatnima, niti moraju zbog tih djela biti odvraćeni od ručnih radova, niti im pripada da žive od priloga vjernika. I o takvima govori Augustin. Jer ono što kaže: „pjevati božanske pjesme mogu oni koji rade rukama“, po primjeru obrtnika koji daju jezike pričama dok im se ipak ruke ne odmiču od rada, očito je da se ne može razumjeti o onima koji pjevaju časove u crkvi; nego se razumijeva o onima koji govore psalme ili hvalospjeve kao privatne molitve. Slično, ono što kaže o čitanju i molitvi treba se odnositi na privatne molitve i čitanja, koja i laici katkad čine, a ne na one koji obavljaju javne molitve u crkvi ili također drže javna predavanja u školama. Stoga ne kaže: oni koji kažu da su slobodni za nauk ili pouku, nego: oni koji kažu da su slobodni za čitanje. Slično pak govori i o propovijedanju, ne onome koje se drži javno narodu, nego koje se drži posebno jednomu ili nekolicini na način privatne opomene. Stoga znakovito kaže: „ako nekome treba udijeliti riječ“, jer, kako Glosa kaže na 1 Kor 2: „riječ je ono što se događa privatno, a propovijedanje ono što se događa zajednički“.
Odgovor na 4. prigovor: oni koji sve preziru radi Boga, dužni su raditi rukama kada nemaju od druguda od čega živjeti, ili od čega dijeliti milostinju u slučaju u kojem dijeljenje milostinje potpada pod zapovijed, a ne drukčije, kako je rečeno. I prema tome govori navedena Glosa.
Odgovor na 5. prigovor: to što su apostoli radili rukama, katkad je doista bilo iz nužde, a katkad iz supererogacije. Iz nužde svakako, kada od drugih nisu mogli naći hranu, pa na ono iz 1 Kor 4: „trudimo se radeći svojim rukama“, Glosa kaže: „jer nam nitko ne daje“. Iz supererogacije pak, kako je očito po onome što se nalazi u 1 Kor 9, gdje apostol kaže da „nije iskoristio vlast koju je imao da živi od evanđelja“. Tom se pak supererogacijom apostol služio iz triju razloga. Prvo svakako, da oduzme prigodu za propovijedanje lažnim apostolima, koji su propovijedali samo radi vremenitih stvari. Stoga kaže u 2 Kor 11: „a što činim, i činit ću, da oduzmem prigodu onima“ i tako dalje. Drugo, radi izbjegavanja opterećivanja onih kojima je propovijedao. Stoga kaže u 2 Kor 12: „u čemu ste to bili manji od drugih crkava, osim u tome što vas ja sam nisam opteretio?“ Treće, radi davanja primjera rada besposlenima. Stoga u 2 Sol 3 kaže: „radeći noću i danju, da vam dademo uzor da nas nasljedujete“. To ipak apostol nije činio u mjestima u kojima je imao mogućnost svakodnevno propovijedati, kao u Ateni, kako Augustin kaže u knjizi De operibus monachorum. No redovnici nisu zbog toga dužni nasljedovati apostola u tome, jer nisu obvezani na sve supererogacije. Stoga ni drugi apostoli nisu radili rukama.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.