II-II, q. 185, a. 1
Je li dopušteno željeti biskupstvo
Prigovor 1. Čini se da je dopušteno željeti biskupstvo. Apostol, naime, kaže u 1 Tim 3: „Tko želi biskupstvo, dobro djelo želi“. No dopušteno je i pohvalno željeti dobro djelo. Dakle, pohvalno je i željeti biskupstvo.
Prigovor 2. Nadalje, stalež biskupa savršeniji je od staleža redovnika, kako je gore utvrđeno. No pohvalno je da čovjek želi prijeći u redovnički stalež. Dakle, pohvalno je i da čovjek želi biti promaknut na biskupstvo.
Prigovor 3. Nadalje, u Izr 11 kaže se: „Tko skriva žito, bit će proklet među narodima, a blagoslov je na glavi onih koji ga prodaju“. No čini se da onaj tko je životom i znanjem prikladan za biskupstvo skriva duhovno žito ako se izmiče biskupstvu; a time što prihvaća biskupstvo postavlja se u stanje dijeljenja duhovnoga žita. Dakle, čini se da je pohvalno željeti biskupstvo, a prijekorno od njega bježati.
Prigovor 4. Nadalje, djela svetaca o kojima se pripovijeda u Pismu predlažu nam se za primjer, prema onome u Rim 15: „Sve što je napisano, za našu je pouku napisano“. No u Iz 6 čita se da se Izaija ponudio za službu propovijedanja, koja ponajprije pripada biskupima. Dakle, čini se da je pohvalno željeti biskupstvo.
Naprotiv, Augustin kaže u XIX de Civ. Dei: „Viši položaj, bez kojega se pukom ne može upravljati, premda se obnaša kako dolikuje, ipak se nedolično priželjkuje“.
Odgovaram: u biskupstvu se može razmotriti troje. Jedno je od toga poglavito i ima značenje svrhe, naime biskupsko djelovanje, kojim se biskup posvećuje koristi bližnjih, prema onome u Iv 21: Pasi ovce moje. Drugo je pak visina stupnja jer je biskup postavljen nad drugima, prema onome u Mt 24: „Vjerni i razboriti sluga kojega gospodar postavi nad svojom čeljadi“. Treće je pak ono što iz toga slijedi, naime poštovanje i čast te dostatnost vremenitih dobara, prema onome u 1 Tim 5: „Prezbiteri koji dobro predstoje neka se smatraju dostojnima dvostruke časti“. Dakle, očito je da je željeti biskupstvo zbog takvih popratnih dobara nedopušteno i da pripada pohlepi ili častohleplju. Stoga Gospodin protiv farizeja kaže u Mt 23: „Vole prva mjesta na gozbama i prve stolice u sinagogama, pozdrave na trgu i da ih ljudi nazivaju: Rabbi“. A s obzirom na drugo, naime na uzvišenost stupnja, željeti biskupstvo jest preuzetno. Stoga Gospodin u Mt 20 kori učenike koji traže prvenstvo govoreći: „Znate da knezovi naroda njima gospodare“; ondje Krizostom kaže da time „pokazuje kako je poganski žudjeti za prvenstvom; i tako usporedbom s poganima preusmjerava njihovu uzavrelu dušu“. No željeti koristiti bližnjima po sebi je pohvalno i kreposno. Ipak, budući da to, ukoliko je biskupski čin, uključuje uzvišenost stupnja, čini se preuzetnim da netko želi biti na čelu kako bi koristio podložnicima, osim kada nastupi očita nužda, kako Grgur kaže u Pastoral. da je „tada bilo pohvalno tražiti biskupstvo kada nije bilo dvojbe da njime svatko dolazi do težih muka“, pa se stoga nije lako nalazilo nekoga tko bi preuzeo taj teret; osobito kada je čovjek na to božanski potaknut revnošću ljubavi, kako Grgur kaže u Pastoral. da je „Izaija, želeći koristiti bližnjima, pohvalno poželio službu propovijedanja“. Ipak, svatko može bez preuzetnosti željeti činiti takva djela ako bi se dogodilo da bude u takvoj službi; ili također željeti da bude dostojan vršiti takva djela, tako da predmet želje bude dobro djelo, a ne prvenstvo dostojanstva. Stoga Krizostom kaže u djelu super Matth.: „Željeti dobro djelo jest dobro, a žudjeti za prvenstvom časti jest ispraznost. Prvenstvo, naime, želi onoga koji od njega bježi, a zazire od onoga koji ga želi“.
Odgovor na 1. prigovor: kako Grgur kaže u Pastoral., „Apostol je to rekao u ono vrijeme kada je onaj koji je predvodio puk prvi bio odvođen na mučeničke muke“, pa tako nije bilo ničega drugog što bi se u biskupstvu moglo željeti osim dobroga djela. Stoga Augustin kaže u XIX de Civ. Dei da je Apostol, govoreći: „Tko želi biskupstvo, dobro djelo želi, htio razjasniti što je biskupstvo jer je to naziv djela, a ne časti. Skopos, naime, znači usmjerenost. Dakle, episcopein možemo, ako želimo, latinski izraziti kao nadgledati, kako bi razumio da nije biskup onaj koji voli biti na čelu, a ne koristiti. U djelovanju, naime, kako malo prije kaže, ne treba ljubiti čast ili moć u ovom životu jer je sve pod suncem isprazno, nego samo djelo koje se tom čašću ili moći ostvaruje“. Ipak, kako Grgur kaže u Pastoral., „hvaleći želju“, naime za dobrim djelom, „odmah pretvara u strah ono što je pohvalio kada dodaje: Biskup pak treba biti besprijekoran, kao da kaže: Hvalim ono što tražite, ali naučite što tražite“.
Odgovor na 2. prigovor: nije isti slučaj s redovničkim i biskupskim staležom, i to zbog dvaju razloga. Prvo, zato što se za biskupski stalež unaprijed zahtijeva savršenstvo života, kako je jasno iz toga što je Gospodin ispitao Petra ljubi li ga više od ostalih prije nego što mu je povjerio pastirsku službu. No za redovnički se stalež savršenstvo ne zahtijeva unaprijed, nego je on put prema savršenstvu; stoga ni Gospodin u Mt 19 nije rekao: Ako si savršen, idi i prodaj sve što imaš, nego: Ako hoćeš biti savršen. A razlog je te razlike to što, prema Dioniziju, savršenstvo pripada biskupu djelatno, kao onomu koji usavršava, a monahu primalački, kao onomu koji se usavršava. A zahtijeva se da čovjek bude savršen kako bi mogao druge dovesti do savršenstva, što se ne zahtijeva unaprijed od onoga koji treba biti doveden do savršenstva. Preuzetno je pak da čovjek sebe smatra savršenim, ali nije preuzetno da teži savršenstvu. Drugo, zato što se onaj koji stupa u redovnički stalež podlaže drugima radi primanja duhovnih dobara, a to je svakomu dopušteno. Stoga Augustin kaže u XIX de Civ. Dei: „Nikomu se ne zabranjuje nastojati oko spoznavanja istine, što pripada pohvalnom počinku“. No onaj koji prelazi u biskupski stalež uzvisuje se kako bi skrbio za druge. A nitko ne smije sebi prisvojiti to uzvišenje, prema onome u Heb 5: „Nitko sebi ne prisvaja čast, nego onaj koga Bog poziva“. I Krizostom kaže u djelu super Matth.: „Žudjeti za prvenstvom u Crkvi nije ni pravedno ni korisno. Koji se, naime, mudar čovjek želi dragovoljno podvrgnuti takvu služenju i opasnosti da mora položiti račun za svu Crkvu, osim možda onoga koji se ne boji Božjega suda te crkveno prvenstvo zlorabi na svjetovan način, tako da ga, naime, pretvara u svjetovno?“
Odgovor na 3. prigovor: dijeljenje duhovnoga žita ne treba se vršiti prema prosudbi bilo koga, nego ponajprije prema Božjoj prosudbi i odredbi, a drugotno prema prosudbi viših prelata, u čije se ime u 1 Kor 4 kaže: „Neka nas čovjek smatra službenicima Kristovim i djeliteljima Božjih otajstava“. Stoga se ne smatra da skriva duhovno žito onaj komu to ne pripada po službi niti mu to nalaže poglavar ako se suzdržava od ispravljanja drugih ili upravljanja njima; nego se smatra da ga skriva samo onda ako zanemaruje dijeljenje kada mu ono pripada po službi ili ako tvrdokorno odbija prihvatiti službu kada mu se ona nalaže. Stoga Augustin kaže u XIX de Civ. Dei: „Sveti počinak traži ljubav prema istini, a pravedan posao prihvaća nužnost ljubavi. Ako nitko ne nameće taj teret, treba se posvetiti spoznavanju i motrenju istine. Ako se pak nameće, treba ga prihvatiti zbog nužnosti ljubavi“.
Odgovor na 4. prigovor: kako Grgur kaže u Pastoral., „Izaija, koji je htio biti poslan, prije je vidio sebe očišćena žeravicom sa žrtvenika, da se nitko ne usudi neočišćen pristupiti svetim službama. Budući da je, dakle, svakomu veoma teško spoznati da je očišćen, sigurnije je otkloniti službu propovijedanja“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.