Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 182, a. 2

Koji je veće zasluge

Prigovor 1. Čini se da djelatni život ima veću zaslugu nego motrilački. Zasluga se, naime, izriče s obzirom na nagradu. A nagrada se duguje trudu, prema onome u 1 Kor 3: „Svatko će primiti svoju nagradu prema svojem trudu“. No djelatnom se životu pripisuje trud, a motrilačkom počinak; Grgur, naime, kaže u djelu super Ezech.: „Svatko tko se obraća Bogu mora se najprije znojiti u trudu, to jest primiti Leu, da bi potom, radi gledanja počela, počinuo u Rahelinu zagrljaju“. Dakle, djelatni život ima veću zaslugu nego motrilački.

Prigovor 2. Nadalje, motrilački je život svojevrstan početak buduće sreće. Stoga uz ono u Iv 21: Hoću da on tako ostane dok ne dođem, Augustin kaže: „To se može jasnije reći ovako: neka me slijedi savršeno djelovanje, oblikovano primjerom moje muke; a započeto motrenje neka ostane dok ne dođem, da bude usavršeno kada dođem“. I Grgur kaže u djelu super Ezech. da se „kontemplativni život ovdje započinje da bi se u nebeskoj domovini usavršio“. No u onome budućem životu neće biti stanja stjecanja zasluga, nego primanja prema zaslugama. Dakle, čini se da kontemplativni život manje ima obilježje zasluge nego djelatni život, a više ima obilježje nagrade.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže u djelu super Ezech. da „nijedna žrtva nije Bogu ugodnija od revnosti za duše“. No revnost za duše potiče čovjeka da se posveti poslovima djelatnoga života. Dakle, čini se da kontemplativni život nema veću zaslugu nego djelatni.

Naprotiv, Grgur kaže u VI Moral.: „Velike su zasluge djelatnoga života, ali su zasluge motrilačkoga veće“.

Odgovaram: korijen stjecanja zasluga jest ljubav, kako je gore utvrđeno. A budući da se ljubav sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kako je gore utvrđeno, ljubiti Boga po sebi je zaslužnije nego ljubiti bližnjega, kako je jasno iz gore rečenoga. Stoga je ono što se neposrednije odnosi na ljubav prema Bogu po svojoj vrsti zaslužnije od onoga što se neposredno odnosi na ljubav prema bližnjemu radi Boga. A motrilački se život izravno i neposredno odnosi na ljubav prema Bogu; Augustin, naime, kaže u XIX de Civ. Dei da sveti počinak, naime kontemplativnoga života, traži ljubav prema istini, naime božanskoj, kojoj se kontemplativni život ponajviše posvećuje, kako je rečeno. Djelatni je pak život neposrednije usmjeren na ljubav prema bližnjemu jer se trudi oko mnogoga posluživanja, kako se kaže u Lk 10. Stoga kontemplativni život po svojoj vrsti ima veću zaslugu nego djelatni. I to je ono što Grgur kaže u III Homil. Ezech.: „Motrilački je život veći zaslugom nego djelatni jer se ovaj trudi u obavljanju sadašnjega posla“, u kojem je, naime, potrebno pomagati bližnjima; „onaj pak unutarnjim okusom već kuša budući počinak“, naime u motrenju Boga. Ipak, može se dogoditi da netko u djelima djelatnoga života stekne veću zaslugu nego drugi u djelima kontemplativnoga života, primjerice ako zbog obilja ljubavi prema Bogu, da bi se njegova volja ispunila radi njegove slave, katkada podnosi da se privremeno odvoji od slatkoće motrenja Boga. Tako je Apostol govorio u Rim 9: „Želio bih ja sâm biti proklet, odijeljen od Krista, za svoju braću“; tumačeći to, Krizostom u knjizi de Compunct. kaže: „Ljubav prema Kristu toliko je obuzela sav njegov duh da je čak i ono što mu je bilo draže od svega ostaloga, biti s Kristom, i to prezreo jer bi tako bilo ugodno Kristu“.

Odgovor na 1. prigovor: izvanjski trud pridonosi povećanju akcidentalne nagrade, ali povećanje zasluge s obzirom na bitnu nagradu sastoji se ponajprije u ljubavi. Njezin je stanoviti znak izvanjski trud podnesen radi Krista, ali mnogo je izrazitiji njezin znak to da se netko, ostavivši sve što pripada ovomu životu, raduje posvećivati jedino motrenju Boga.

Odgovor na 2. prigovor: u stanju buduće sreće čovjek postiže savršenstvo te stoga ne preostaje mjesta za napredovanje po zasluzi. Kada bi ipak preostalo, zasluga bi bila djelotvornija zbog veće ljubavi. No motrenje u sadašnjem životu ima stanovitu nesavršenost i još ima u čemu napredovati. Stoga ne dokida mogućnost stjecanja zasluga, nego povećava zaslugu zbog većega vršenja ljubavi prema Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: žrtva se u duhovnom smislu prinosi Bogu kada mu se nešto prikazuje. A među svim čovjekovim dobrima Bogu je najugodnije dobro ljudske duše, da mu se ono prinese kao žrtva. Čovjek pak treba Bogu prinijeti najprije svoju dušu, prema onome u Sir 30: Smiluj se svojoj duši ugađajući Bogu; zatim duše drugih, prema onome u Otk 22: Tko čuje, neka rekne: Dođi. A što čovjek svoju ili tuđu dušu tješnje sjedinjuje s Bogom, to je žrtva Bogu ugodnija. Stoga je Bogu ugodnije da netko svoju dušu i duše drugih posveti motrenju nego djelovanju. Dakle, time što se kaže da nijedna žrtva nije Bogu ugodnija od revnosti za duše, zasluga se djelatnoga života ne pretpostavlja zasluzi motrilačkoga, nego se pokazuje da je zaslužnije ako netko Bogu prinese svoju dušu i duše drugih nego bilo koje druge izvanjske darove.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.