II-II, q. 181, a. 3
Spada li poučavanje u djelatni život
Prigovor 1. Čini se da poučavanje nije čin djelatnoga nego kontemplativnoga života. Grgur naime kaže, tumačeći Ezekielu, da „savršeni muževi nebeska dobra koja su mogli kontemplirati, obznanjuju braći, i njihove umove pale u ljubav prema unutarnjoj jasnoći“. Ali to spada na nauk. Dakle, poučavanje je čin kontemplativnoga života.
Prigovor 2. Nadalje, na istu vrstu života čini se da se svodi čin i habitus. Ali poučavanje je čin mudrosti, ta Filozof kaže na početku Metaphys. da je „znak onoga tko zna to da može poučavati“. Budući da dakle mudrost ili znanost spada u kontemplativni život, čini se da i poučavanje spada u kontemplativni život.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je kontemplacija čin kontemplativnoga života, tako je i molitva. Ali molitva kojom tko moli za drugoga, ničim manjim ne spada u kontemplativni život. Dakle, to što netko proživljenu istinu izvodi u spoznaju drugoga putem poučavanja, čini se da spada u kontemplativni život.
Naprotiv, Grgur kaže, tumačeći Ezekielu: „Djelatni život jest dati kruh gladnomu, riječju mudrosti poučiti onoga tko ne zna“.
Odgovaram: čin poučavanja ima dvostruki objekt, poučavanje se naime vrši govorom; govor je pak čujni znak unutarnjeg poimanja. Jest dakle jedan objekt poučavanja ono što je tvar ili objekt unutarnjega poimanja. I s obzirom na taj objekt, poučavanje ponekad spada u djelatni život, ponekad u kontemplativni, i to u djelatni kada čovjek iznutra poima neku istinu da bi po njoj bio usmjeren u vanjskom djelovanju; u kontemplativni pak kada čovjek iznutra poima neku razumsku istinu u čijem razmatranju i ljubavi se veseli. Odakle Augustin kaže u knjizi O Gospodnjim riječima: izaberite sebi bolji dio, to jest kontemplativnoga života; neka se bave riječju, neka žude za slašću poučavanja, neka budu zauzeti oko spasonosne znanosti, gdje jasno kaže da poučavanje spada u kontemplativni život. Drugi pak objekt poučavanja jest s obzirom na čujni govor. I tako je objekt poučavanja sam slušatelj. I s obzirom na taj objekt, svako poučavanje spada u djelatni život, u koji spadaju vanjska djelovanja.
Odgovor na 1. prigovor: taj autoritet izričito govori o poučavanju s obzirom na tvar, utoliko što se bavi razmatranjem i ljubavlju prema istini.
Odgovor na 2. prigovor: habitus i čin imaju zajednički objekt. I stoga očito taj razlog polazi s obzirom na tvar unutarnjega poimanja. Toliko se naime na onoga tko je mudar ili zna tiče to da može poučavati, koliko može unutarnje poimanje izraziti riječima, za to da može drugoga privesti do razuma istine.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko moli za drugoga, ne čini ništa prema onomu za koga moli, nego samo prema Bogu, koji je razumljiva istina. Ali onaj tko drugoga poučava, nešto čini oko njega vanjskim djelovanjem. Odakle nije sličan razlog za jedno i drugo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.