Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 180, a. 5

Može li kontemplativni život čovjeka u ovome stanju biti uzdignut sve do viđenja Boga

Prigovor 1. Čini se da kontemplativni život, prema stanju ovoga života, može dospjeti do viđenja božanske biti. Jer, kako se nalazi u Knjizi Postanka 32, Jakov reče: „Vidjeh Boga licem u lice, i spašena bi duša moja“. Ali viđenje lica jest viđenje božanske biti. Dakle, čini se da se netko kontemplacijom u sadašnjem životu može protegnuti da vidi Boga po biti.

Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže u šestoj knjizi Morala da se „kontemplativni muževi vraćaju u se iznutra, u tome što istražuju duhovne stvari, i nimalo sa sobom ne vuku sjene tjelesnih stvari, ili ih možda povučene rukom razboritosti odgone, nego želeći vidjeti neopisanu svjetlost, pritišću sve prilike njezina opisa, i u onome što žude dotaknuti nad sobom, pobjeđuju ono što jesu“. Ali čovjek nije spriječen od viđenja božanske biti, koja je neopisana svjetlost, osim po tome što ima nužnost usmjeravati se na tjelesne utvare. Dakle, čini se da kontemplacija sadašnjega života može se protegnuti da vidi neopisanu svjetlost po biti.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur u drugoj knjizi Dijalogâ kaže: „Duši koja vidi stvoritelja tijesno je svako stvorenje. Muž dakle Božji“, to jest sveti Benedikt, „koji je u kuli vidio ognjenu loptu, a i Anđele kako se vraćaju na nebesa, te je stvari bez sumnje mogao motriti samo u Božjoj svjetlosti“. Ali sveti Benedikt živio je još u sadašnjem životu. Dakle, kontemplacija sadašnjega života može se protegnuti da vidi Božju bit.

Naprotiv, Grgur pišući uz Ezekiela kaže: „Dokle god se živi u ovom smrtnom tijelu, nitko tako ne napreduje u moći kontemplacije da u sâm zrak neopisane svjetlosti usadi oči uma“.

Odgovaram: kao što Augustin kaže u dvanaestoj knjizi Nad Postankom do slova, „nitko videći Boga ne živi ovim životom kojim se smrtno živi u ovim tjelesnim osjetilima, nego ako čovjek nekako ne umre ovome životu, ili sasvim izlazeći iz tijela ili bivajući otrgnut od tjelesnih osjetila, ne uzdiže se u ono viđenje“. O čemu je gore marljivije raspravljeno, gdje se govorilo o zanosu; i u prvom dijelu, gdje se raspravljalo o viđenju Boga. Tako se dakle mora reći da u ovom životu netko može biti dvostruko. Na jedan način, prema činu, ukoliko naime stvarno se služi tjelesnim osjetilima. I tako nikako kontemplacija sadašnjega života ne može dospjeti da vidi Božju bit. Na drugi način netko može biti u ovom životu u mogućnosti, a ne prema činu, ukoliko naime njegova je duša sjedinjena s smrtnim tijelom kao oblik, tako ipak da se ne služi osjetilima tijela, ili također uobraziljom, kako se događa u zanosu. I tako kontemplacija ovoga života može dospjeti do viđenja božanske biti. Zato je najviši stupanj kontemplacije sadašnjega života onakav kakav je imao Pavao u zanosu, prema kojemu je bio na srednji način držeći se između stanja sadašnjega života i budućega.

Odgovor na 1. prigovor: kako Dionizije u poslanici redovniku Gaju kaže, „ako je netko videći Boga shvatio ono što je vidio, nije vidio njega samoga, nego nešto od onih stvari koje su njegove“. I Grgur kaže pišući uz Ezekiela da se „nikako svemogući Bog ne motri već u svojoj sjajnosti, nego nešto pod njom motri duša, odakle ispravno napreduje, i poslije dospijeva do slave njegova viđenja“. Po tome dakle što Jakov reče, vidjeh Boga licem u lice, ne valja razumjeti da je vidio Božju bit, nego da je vidio lik, to jest uobraziljni, u kojemu mu je Bog progovorio. Ili, „budući da po licu prepoznajemo svakoga, spoznanje Boga“ nazva licem njegovim, kako Glosa Grgurova ondje kaže.

Odgovor na 2. prigovor: ljudska kontemplacija, prema stanju sadašnjega života, ne može biti bez utvara, jer je čovjeku suobličeno da razumne oblike vidi u utvarama, kako Filozof kaže u III. De anima. Ipak dakle razumno spoznanje ne staje u samim utvarama, nego u njima kontemplira čistoću razumne istine. I to ne samo u naravnom spoznanju, nego i u onome što po objavi spoznajemo, jer kaže Dionizije u prvom poglavlju Cael. Hier. da nam „Božja sjajnost očituje anđeoske hijerarhije u nekim likovnim simbolima“; iz čije snage bivamo vraćeni u jednostavni zrak, to jest u jednostavni spoznaj razumne istine. I tako valja razumjeti ono što Grgur kaže, da oni koji kontempliraju ne vuku sa sobom sjene tjelesnih stvari, jer naime u njima ne staje njihova kontemplacija, nego štoviše u razmatranju razumne istine.

Odgovor na 3. prigovor: iz onih Grgurovih riječi ne daje se razumjeti da je sveti Benedikt vidio Boga u onom viđenju po biti, nego želi pokazati da, „budući da je stvoritelju tijesno svako stvorenje“, slijedi da se po rasvjetljenju božanskog svjetla lako mogu vidjeti bilo koje stvari. Zato nadodaje: „Koliko god malo svjetlosti stvoritelja pogleda, kratko mu biva sve što je stvoreno“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.