Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 180, a. 4

Pripada li kontemplativnom životu razmatranje bilo koje istine

Prigovor 1. Čini se da kontemplativni život ne sâstoji samo u kontemplaciji Boga, nego i u razmatranju bilo koje istine. Naime, u Psalmu se kaže: „Divna su djela tvoja, i duša moja spoznaje prekomjerno“. Ali spoznanje božanskih djela događa se po nekoj kontemplaciji istine. Dakle, čini se da kontemplativnom životu pripada ne samo motriti božansku istinu, nego i bilo koju drugu.

Prigovor 2. Nadalje, Bernard u knjizi O razmatranju kaže da je „prva kontemplacija divljenje veličanstvu; druga je sudova Božjih; treća je dobročinstava njegovih; četvrta je obećanja“. Ali među tim četirima samo prvo pripada božanskoj istini, a druga tri pripadaju njegovim učincima. Dakle, kontemplativni život ne sâstoji samo u razmatranju božanske istine, nego i u razmatranju istine o božanskim učincima.

Prigovor 3. Nadalje, Rikard od Svetog Viktora razlikuje šest vrsta kontemplacija, od kojih je prva po samoj uobrazilji, dok motrimo tjelesne stvari; druga je u uobrazilji po razumu, ukoliko naime razmatramo red i uređenost osjetnih stvari; treća je u razumu po uobrazilji, kada se naime motrenjem vidljivih stvari uzdižemo k nevidljivima; četvrta je u razumu po razumu, kada se naime duh usmjerava na nevidljive stvari, koje uobrazilja ne poznaje; peta je iznad razuma, kada iz božanske objave spoznajemo ono što se ne može shvatiti ljudskim razumom; a šesta je iznad razuma i mimo razuma, kada se naime iz božanskog rasvjetljenja spoznajemo ono što se čini da proturječi ljudskom razumu, kao ono što se govori o otajstvu Presvetoga Trojstva. Ali samo posljednje čini se da pripada božanskoj istini. Dakle, kontemplacija ne gleda samo na božansku istinu, nego i na onu koja se razmatra u stvorenjima.

Prigovor 4. Nadalje, u kontemplativnom se životu traži kontemplacija istine ukoliko je savršenstvo čovjeka. Ali svaka je istina savršenstvo ljudskoga uma. Dakle, u bilo kojoj kontemplaciji istine sâstoji kontemplativni život.

Naprotiv, Grgur kaže u šestoj knjizi Morala da se „u kontemplaciji traži počelo, a to je Bog“.

Odgovaram: kao što je već rečeno, kontemplativnom životu pripada nešto dvostruko: na jedan način, ponajprije; na drugi način, sporedno ili uslužno. Ponajprije dakle kontemplativnom životu pripada kontemplacija božanske istine, jer je takva kontemplacija svrha svega ljudskog života. Zato Augustin u prvoj knjizi De Trin. kaže da se „kontemplacija Boga obećava nama kao svrha svih djelovanja i vječna savršenost radosti“. Koja će u budućem životu biti savršena, kada ćemo ga vidjeti licem u lice, odakle će nas i učiniti savršeno blaženima. A sada nam je kontemplacija božanske istine primjerena nesavršeno, to jest po zrcalu i u zagonetki, odakle biva u nama neki začetak blaženstva, koji ovdje započinje da se u budućem dovrši. Zato i Filozof u X. Ethic. postavlja krajnju sreću čovjeka u kontemplaciji ponajbolje razumne stvari. Ali budući da po božanskim učincima bivamo vođeni u kontemplaciju Boga, u skladu s onim iz Poslanice Rimljanima 1: „Nevidljiva se njegova, od stvorenja svijeta, umom po djelima razabiru“, odatle je da i kontemplacija božanskih učinaka sporedno pripada kontemplativnom životu, ukoliko naime čovjek biva po tome vođen u spoznanje Boga. Zato Augustin u knjizi O pravoj religiji kaže da se „u razmatranju stvorenja ne valja baviti ispraznom i prolaznom radoznalošću, nego valja učiniti uspon k besmrtnima i uvijek trajnim stvarima“. Tako se dakle iz prethodnoga očituje da četvero na neki red pripada kontemplativnom životu: prvenstveno dakle kreposti morozne; drugo pak, drugi čini mimo kontemplacije; treće doista, kontemplacija božanskih učinaka; četvrto pak što dovršava jest sâma kontemplacija božanske istine.

Odgovor na 1. prigovor: David je tražio spoznanje Božjih djela da bi po tome bio vođen u Boga. Zato drugdje kaže: „Razmišljat ću o svim djelima tvojim, i o djelima ruku tvojih razmišljat ću, pružih ruke svoje k tebi“.

Odgovor na 2. prigovor: iz razmatranja božanskih sudova čovjek biva vođen u kontemplaciju božanske pravednosti, a iz razmatranja božanskih dobročinstava i obećanja čovjek biva vođen u spoznanje božanskog milosrđa ili dobrostivosti, kao po iskazanim ili iskazivim učincima.

Odgovor na 3. prigovor: po onih šest označuju se stupnjevi kojima se po stvorenjima uzlazi u kontemplaciju Boga. Naime, u prvom se stupnju postavlja zahvat sâmih osjetnih stvari; u drugom se stupnju postavlja napredovanje od osjetnih stvari k razumskim; u trećem se stupnju postavlja razlučivanje osjetnih stvari prema razumskim stvarima; u četvrtom se stupnju postavlja apsolutno razmatranje razumskih stvari u koje se dospijeva po osjetnim stvarima; u petom se stupnju postavlja kontemplacija razumskih stvari koje se ne mogu naći po osjetnim stvarima, ali se mogu shvatiti po razumu; u šestom se stupnju postavlja razmatranje razumskih stvari koje razum ne može ni naći ni shvatiti, a koje naime pripadaju uzvišenoj kontemplaciji božanske istine, u kojoj se konačno kontemplacija usavršava.

Odgovor na 4. prigovor: krajnje je savršenstvo ljudskoga uma božanska istina, a druge istine usavršavaju um u poretku prema božanskoj istini.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.