Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 18, a. 4

Ima li u putnicima sigurnost

Prigovor 1. Čini se da ufanje putnikâ nema sigurnost. Ufanje je naime u volji kao u subjektu. Ali sigurnost ne pripada volji, nego razumu. Dakle, ufanje nema sigurnost.

Prigovor 2. Nadalje, ufanje proizlazi iz milosti i zasluga, kako je gore rečeno. Ali u ovom životu ne možemo sa sigurnošću znati imamo li milost, kako je gore rečeno. Dakle, ufanje putnikâ nema sigurnost.

Prigovor 3. Nadalje, sigurnost ne može postojati o onome što može podbaciti. Ali mnogi putnici koji imaju ufanje podbace od postizanja blaženstva. Dakle, ufanje putnikâ nema sigurnost.

Naprotiv, „ufanje je sigurno iščekivanje budućega blaženstva“, kako Magister veli u dist. 26 III. knjige Sentencija. Što se može uzeti iz onoga što se veli u 2 Tim 1: „Znam komu sam povjerovao i siguran sam da je moćan sačuvati moj zalog“.

Odgovaram: sigurnost se nalazi u nekome na dva načina, naime bitno i sudioništvom. Bitno se doduše nalazi u spoznajnoj moći, a sudioništvom u svemu onome što se od spoznajne moći nepogrješivo pokreće k svojoj svrsi; prema kojem se načinu veli da narav djeluje sa sigurnošću, kao pokrenuta od božanskoga razuma koji sa sigurnošću pokreće svaku stvar k njezinoj svrsi. I na taj se način također za moralne kreposti veli da sigurnije djeluju od umijeća, ukoliko se na način naravi pokreću od razuma na svoje čine. I tako također ufanje sa sigurnošću teži u svoju svrhu, kao sudjelujući u sigurnosti od vjere, koja je u spoznajnoj moći.

Odgovor na 1. prigovor: i po tome je bjelodan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: ufanje se ne oslanja ponajprije na već posjedovanu milost, nego na božansku svemogućnost i milosrđe, po kojima također onaj tko nema milost može nju postići, kako bi tako prispio k vječnom životu. O svemogućnosti pak Božjoj i njegovu milosrđu siguran je tko god ima vjeru.

Odgovor na 3. prigovor: to što neki koji imaju ufanje podbace od postizanja blaženstva, događa se iz nedostatka slobodne volje koja postavlja zapreku grijeha, a ne iz nedostatka božanske svemogućnosti ili milosrđa, na koje se ufanje oslanja. Stoga to ne šteti sigurnosti ufanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.