Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 18, a. 3

Nalazi li se u osuđenima

Prigovor 1. Čini se da u osuđenima postoji ufanje. Đavao je naime i osuđenik i knez osuđenih, prema onome iz Mt 25: „Idite, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim“. Ali đavao ima ufanje, prema onome iz Job 40: „Evo, ufanje će ga njegovo iznevjeriti“. Dakle, čini se da osuđeni imaju ufanje.

Prigovor 2. Nadalje, kao što vjera može biti oblikovana i neoblikovana, tako i ufanje. Ali neoblikovana vjera može postojati u demonima i osuđenima, prema onome iz Jak 2: „Demoni vjeruju i dršću“. Dakle, čini se da također neoblikovano ufanje može postojati u osuđenima.

Prigovor 3. Nadalje, nijednomu čovjeku nakon smrti ne prirasta zasluga ili gubitak zasluge koji nije imao u životu, prema onome iz Prop 11: „Ako stablo padne prema jugu ili prema sjeveru, na kojem god mjestu padne, ondje će biti“. Ali mnogi koji će biti osuđeni imali su u ovom životu ufanje, nikada ne očajavajući. Dakle, također će u budućem životu imati ufanje.

Naprotiv, ufanje uzrokuje radost, prema onome iz Rim 12: „U ufanju radosni“. Ali osuđeni nisu u radosti, nego u boli i tuzi, prema onome iz Iz 65: „Sluge će se moji radovati od veselja srca, a vi ćete vikati od boli srca i zavijati od skrušenosti duha“. Dakle, ufanje nije u osuđenima.

Odgovaram: kao što pripada pojmu blaženstva da se u njemu volja smiruje, tako pripada pojmu kazne da se ono što se za kaznu nanosi volji protivi. Ne može se pak volja smiriti u onome, niti se protiviti onome, što je nepoznato. I zato Augustin veli u Super Genesim ad litteram da anđeli nisu mogli biti savršeno blaženi u prvom stanju prije potvrđenja, niti bijedni prije pada, budući da nisu unaprijed znali svoj ishod; zahtijeva se naime za pravo i savršeno blaženstvo da tko bude siguran u neprolaznost svojega blaženstva, inače se volja ne bi smirila. Slično također, budući da neprolaznost osude pripada kazni osuđenih, ne bi uistinu imala pojam kazne kad se ne bi protivila volji, što ne bi moglo biti kad bi neprolaznost svoje osude ne poznavali. I zato stanju bijede osuđenih pripada to da sami znaju kako nikako ne mogu osudu izbjeći i do blaženstva prispjeti, stoga se veli u Job 15: „Ne vjeruje da se može vratiti iz tmina na svjetlo“. Stoga je bjelodano da ne mogu poimati blaženstvo kao moguće dobro, kao ni blaženi kao buduće dobro. I zato niti u blaženima niti u osuđenima nema ufanja. Ali u putnicima, bilo da su u ovom životu bilo u čistilištu, može postojati ufanje, jer na oba mjesta poimaju blaženstvo kao buduće moguće.

Odgovor na 1. prigovor: kako Grgur veli u XXXIII Moralium, to se o đavlu veli s obzirom na njegove udove, čije će se ufanje poništiti. Ili ako se razumijeva o samom đavlu, može se odnositi na ufanje kojim se nada da će nad svetima postići pobjedu, prema onome što je prije postavio: „Uzdaje se da Jordan utječe u usta njegova“. To pak nije ufanje o kojemu govorimo.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin veli u Enchiridionu, „vjera je i zlih stvari i dobrih, i prošlih i sadašnjih i budućih, i svojih i tuđih; ali ufanje nije osim o dobrim budućim stvarima koje pripadaju samomu sebi“. I zato prije može postojati neoblikovana vjera u osuđenima negoli ufanje, jer božanska dobra nisu njima buduća moguća, nego su im odsutna.

Odgovor na 3. prigovor: nedostatak ufanja u osuđenima ne mijenja gubitak zasluge, kao što ni dokidanje ufanja u blaženima ne uvećava zaslugu, nego se oboje događa zbog promjene stanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.