II-II, q. 18, a. 2
Nalazi li se u blaženima
Prigovor 1. Čini se da se ufanje nalazi u blaženima. Krist je naime od početka svojega začeća bio savršeni posjednik cilja (comprehensor). Ali on je imao ufanje, budući da se u njegovo ime veli u Psalmu: „U tebe se, Gospodine, uzdadoh“, kako Glosa tumači. Dakle, u blaženima može postojati ufanje.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je postizanje blaženstva neko mučno dobro, tako također i njegovo nastavljanje. Ali ljudi prije negoli postignu blaženstvo imaju ufanje o postizanju blaženstva. Dakle, nakon što su postigli blaženstvo, mogu se nadati nastavljanju blaženstva.
Prigovor 3. Nadalje, po kreposti ufanja netko se može nadati blaženstvu ne samo sebi nego i drugima, kako je gore rečeno. Ali blaženi koji su u domovini nadaju se blaženstvu za druge, inače ne bi za njih molili. Dakle, u blaženima može postojati ufanje.
Prigovor 4. Nadalje, blaženstvu svetaca ne pripada samo slava duše nego i slava tijela. Ali duše svetaca koje su u domovini još iščekuju slavu tijela, kako je bjelodano u Otk 6 i u XII Super Gen. ad litt. Dakle, ufanje može postojati u blaženima.
Naprotiv, Apostol veli u Rim 8: „Što tko vidi, čemu se nada?“ Ali blaženi uživaju u gledanju Boga. Dakle, u njima ufanje nema mjesta.
Odgovaram: oduzimanjem onoga što stvari daje vrstu, dokida se vrsta i stvar ne može ostati ista, kao što uklanjanjem oblika naravnoga tijela ne ostaje isto prema vrsti. Ufanje pak prima vrstu od svojega glavnoga objekta, kao i ostale kreposti, kako je iz prethodno rečenoga bjelodano. Glavni je pak njegov objekt vječno blaženstvo ukoliko ga je moguće postići iz božanske pomoći, kako je gore rečeno. Budući dakle da mučno moguće dobro ne potpada pod pojam ufanja osim ukoliko je buduće, zato, kada blaženstvo više ne bude buduće nego prisutno, ondje ne može postojati krepost ufanja. I zato se ufanje, kao i vjera, dokida u domovini, i nijedno od toga ne može biti u blaženima.
Odgovor na 1. prigovor: Krist, premda je bio posjednik cilja i dosljedno blažen što se tiče božanskoga uživanja, bijaše ipak u isto vrijeme putnik što se tiče podložnosti patnji naravi koju je još nosio. I zato se slavi netrpljivosti i besmrtnosti mogao nadati. Ipak ne tako da bi imao krepost ufanja, koja ne gleda slavu tijela kao glavni objekt, nego prije božansko uživanje.
Odgovor na 2. prigovor: blaženstvo se svetaca naziva vječnim životom jer po tome što uživaju u Bogu postaju na neki način dionici božanske vječnosti, koja nadilazi svako vrijeme. I tako se nastavljanje blaženstva ne raznolikuje po sadašnjem, prošlom i budućem. I zato se blaženi ne nadaju nastavljanju blaženstva, nego imaju samu stvar, jer ondje nema pojma budućega.
Odgovor na 3. prigovor: dok krepost ufanja traje, istim se ufanjem netko nada blaženstvu sebi i drugima. No dokidanjem ufanja u blaženima kojim su se sebi nadali blaženstvu, nadaju se doduše blaženstvu za druge, ali ne po kreposti ufanja, nego ponajprije iz ljubavi (caritas). Kao što i onaj tko ima Božju ljubav istom ljubavlju ljubi bližnjega, a ipak netko može ljubiti bližnjega nemajući krepost ljubavi, nekom drugom ljubavlju.
Odgovor na 4. prigovor: budući da je ufanje teološka krepost koja ima Boga za objekt, glavni je objekt ufanja slava duše, koja se sastoji u božanskom uživanju, a ne slava tijela. Slava također tijela, premda ima pojam mučnoga u usporedbi s ljudskom naravi, nema ipak pojam mučnoga onomu tko ima slavu duše: kako zato što je slava tijela nešto neznatno u usporedbi sa slavom duše; tako i zato što onaj tko ima slavu duše ima već dostatno uzrok slave tijela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.