Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 18, a. 1

Je li krepost ufanja u volji kao u subjektu

Prigovor 1. Čini se da ufanje nije u volji kao u subjektu. Objekt je naime ufanja mučno dobro, kako je gore rečeno. Ali mučno nije objekt volje, nego srditoga dijela (irascibilis). Dakle, ufanje nije u volji, nego u srditom dijelu.

Prigovor 2. Nadalje, za ono za što jedno dostaje, suvišno se dodaje drugo. Ali za usavršavanje moći volje dostaje ljubav, koja je najsavršenija od kreposti. Dakle, ufanje nije u volji.

Prigovor 3. Nadalje, jedna moć ne može u isto vrijeme biti u dva čina, kao što ni razum ne može u isto vrijeme mnoge stvari razumjeti. Ali čin ufanja može u isto vrijeme postojati s činom ljubavi. Budući dakle da čin ljubavi očito pripada volji, čin ufanja ne pripada njoj. Tako dakle ufanje nije u volji.

Naprotiv, duša nije sposobna za Boga osim prema umu; u kojemu je pamćenje, razum i volja, kako je bjelodano po Augustinu u knjizi De Trinitate. Ali ufanje je teološka krepost koja ima Boga za objekt. Budući dakle da nije niti u pamćenju niti u razumu, koji pripadaju spoznajnoj moći, preostaje da je u volji kao u subjektu.

Odgovaram: kako je iz prethodno rečenoga bjelodano, habitusi se spoznaju po činima. Čin je pak ufanja neki pokret težajnoga dijela, budući da mu je objekt dobro. No budući da u čovjeku postoji dvostruka težnja, naime osjetilna težnja, koja se dijeli na srditi i požudni dio, i umna težnja, koja se naziva voljom, kako je u prvom dijelu utvrđeno; slični pokreti koji su u nižoj težnji sa strašću, u višoj su bez strasti, kako je iz prethodno rečenoga bjelodano. Čin pak kreposti ufanja ne može pripadati osjetilnoj težnji, jer dobro koje je glavni objekt ove kreposti nije neko osjetilno dobro, nego božansko dobro. I zato je ufanje u višoj težnji, koja se naziva voljom, kao u subjektu, a ne u nižoj težnji, kojoj pripada srditi dio.

Odgovor na 1. prigovor: objekt je srditoga dijela osjetilno mučno. Objekt je pak kreposti ufanja umno mučno; ili točnije rečeno, ono što postoji iznad razuma.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav dostatno usavršuje volju što se tiče jednoga čina, a to je ljubiti. No zahtijeva se druga krepost za njezino usavršavanje prema drugom njezinu činu, a to je ufati se.

Odgovor na 3. prigovor: pokret ufanja i pokret ljubavi imaju međusoban red, kako je iz prethodno rečenoga bjelodano. Stoga ništa ne priječi da oba pokreta u isto vrijeme pripadaju jednoj moći. Kao što i razum može u isto vrijeme mnoge stvari međusobno uređene razumjeti, kako je u prvom dijelu utvrđeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.