II-II, q. 175, a. 5
Je li duša u potpunosti bila odijeljena od tijela u onome stanju
Prigovor 1. Čini se da je Pavlova duša u onom stanju bila potpuno odvojena od tijela. Jer apostol kaže, u 2 Kor 5, „dok smo god u tijelu, iseljeni smo od gospodina, jer kroz vjeru hodimo, a ne kroz gledanje“. Ali Pavao se u onom stanju nije iseljavao od gospodina, jer je gledao Boga kroz gledanje, kako je rečeno. Dakle, nije bio u tijelu.
Prigovor 2. Nadalje, moć duše ne može se uzdignuti iznad njezine biti, u kojoj je ukorijenjena. Ali razum, koji je moć duše, u zanosu je bio odvojen od tjelesnih stvari uzdignućem na božansko promatranje. Dakle, mnogo je više bit duše bila odvojena od tijela.
Prigovor 3. Nadalje, moći biljne duše materijalnije su nego moći osjetilne duše. Ali bilo je potrebno da se razum odvoji od moći osjetilne duše, kako je rečeno, da bi bio uznesen na gledanje božanske biti. Dakle, još je više bilo potrebno da se odvoji od moći biljne duše. Čijim djelovanjem prekidajući, duša već ni na koji način ne ostaje sjedinjena s tijelom. Dakle, čini se da je u Pavlovu zanosu bilo nužno da duša bude potpuno odvojena od tijela.
Naprotiv, Augustin kaže, u poslanici Paulinu o viđenju Boga, „nije nevjerojatno da je nekim sveticima koji još nisu tako umrli da bi ostali leševi za pokop, bila darovana ova izvrsnost objave“, da naime vide Boga po biti. Nije dakle bilo nužno da se u Pavlovu zanosu njegova duša potpuno odvoji od tijela.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, u zanosu o kojemu sada govorimo, Božjom se moći čovjek uzdiže „od onoga što je u skladu s naravi u ono što je iznad naravi“. I zato treba razmotriti dvoje, ponajprije, što je čovjeku u skladu s naravi; drugo, što se Božjom moći ima učiniti u čovjeku iznad naravi. Iz ovoga pak što je duša sjedinjena s tijelom kao njezin prirodan oblik, duši priliči prirodni odnos prema tomu da po obraćenju na predočabe shvaća. Što joj se ne oduzima božanskom moći u zanosu, jer se njezino stanje ne mijenja, kako je rečeno. Ostajući pak ovo stanje, duši se oduzima stvarno obraćenje na predočabe i osjetilne stvari, da se ne bi spriječilo njezino uzdizanje u ono što nadilazi sve predočabe, kako je rečeno. I zato u zanosu nije bilo nužno da se duša tako odvoji od tijela da joj se ne sjedinjuje kao oblik, nego je bilo nužno da se njezin razum odvoji od predočaba i zamjećivanja osjetilnih stvari.
Odgovor na 1. prigovor: Pavao se u onom zanosu iseljavao od gospodina što se tiče stanja, jer je još bio u stanju putnika, a ne što se tiče čina, kojim je gledao Boga kroz gledanje, kao što je očito iz gore rečenog.
Odgovor na 2. prigovor: moć duše prirodnom se moći ne uzdiže iznad načine koji priliči njezinoj biti. Božjom se ipak moći može uzdignuti u nešto uzvišenije, kao što se tijelo nasiljem jače moći uzdiže iznad mjesta koje mu priliči po osobitosti njegove naravi.
Odgovor na 3. prigovor: moći biljne duše ne djeluju iz namjere duše, kao osjetilne moći, nego na način naravi. I zato se za zanos ne traži odvajanje od njih, kao od osjetilnih moći, čijim bi se djelovanjima umanjivala namjera duše oko razumskog spoznavanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.