II-II, q. 175, a. 4
Je li bio otuđen od osjetila
Prigovor 1. Čini se da Pavao u zanosu nije bio otuđen od osjetila. Jer Augustin govori, u 12. knjizi Super Gen. ad Litt., „zašto ne bismo vjerovali da je toliki apostol, učitelj pogana, uznesen sve do samoga preuzvišenog viđenja, Bog htio pokazati život u kojem se, nakon ovoga života, mora živjeti vječno?“ Ali u tom budućem životu sveti će, nakon uskrsnuća, vidjeti Božju bit bez toga da dolazi do odvraćanja od osjetila tijela. Dakle, ni u Pavlu nije učinjeno takvo odvraćanje.
Prigovor 2. Nadalje, Krist je istinski putnik bio, i neprekidno je uživao u viđenju božanske biti, a ipak nije dolazilo do odvraćanja od osjetila. Dakle, nije bilo nužno da u Pavlu dođe do odvraćanja od osjetila, kako bi vidio Božju bit.
Prigovor 3. Nadalje, Pavao se, nakon što je vidio Boga po biti, sjećao onoga što je u tom viđenju motrio, odakle je govorio, u 2 Kor 12, „čuo je tajne riječi, koje čovjeku nije dopušteno govoriti“. Ali pamćenje pripada osjetilnom dijelu, kao što je očito po Filozofu, u knjizi De Mem. et Remin. Dakle, čini se da ni Pavao, videći Božju bit, nije bio otuđen od osjetila.
Naprotiv, Augustin kaže, u 12. knjizi Super Gen. ad Litt., „ako netko nekako ne umre iz ovoga života, bilo sasvim izlazeći iz tijela, bilo odvraćen i otuđen od tjelesnih osjetila, ne uzdiže se u ono viđenje“.
Odgovaram: božansku bit čovjek ne može vidjeti po nekoj drugoj moći spoznaje nego po razumu. Ljudski se pak razum ne obraća osjetilnim predmetima osim posredstvom predočaba, po kojima prima shvatljive oblike iz osjetilnih predmeta, i u kojima razmišljajući prosuđuje o osjetilnim predmetima i uređuje ih. I zato je u svakom djelovanju u kojemu se naš razum odvraća od predočaba nužno da se odvraća i od osjetila. Razum pak čovjekova, u stanju puta, nužno se odvraća od predočaba, ako vidi Božju bit. Jer ne može se po nekoj predodžbi vidjeti Božja bit; štoviše, ni po nekom stvorenom shvatljivom obliku, jer bit Božja u beskraj nadilazi ne samo sva tijela, čije su predočabe, nego i svako stvoreno shvatljivo biće. A kada se čovjekov razum uzdiže na najviši vidik Božje biti, potrebno je da se sva namjera uma onamo usredotoči, tako naime da ništa drugo ne shvaća iz predočaba, nego da se potpuno usmjeri u Boga. Odakle je nemoguće da čovjek u stanju puta vidi Boga po biti bez odvraćanja od osjetila.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno, nakon uskrsnuća u blaženima koji vide Božju bit doći će do prelijevanja od razuma na niže moći, pa sve do tijela. Odakle će, prema samom pravilu božanskog viđenja, duša namjeravati i predočabe i osjetilne predmete. Takvo se pak prelijevanje ne događa u onima koji bivaju uzneseni, kako je rečeno. I zato razlog nije sličan.
Odgovor na 2. prigovor: razum Kristove duše bio je proslavljen po habitualnom svjetlu slave, kojim je gledao božansku bit mnogo više nego ikoji anđeo ili čovjek. Bio je pak putnik poradi podložnosti tijela patnji, prema kojoj je bio malo manji od anđela, kako se kaže u Heb 2, po rasipnosti, a ne poradi nekog nedostatka s iste strane razuma. Odakle razlog nije sličan o njemu i o drugim putnicima.
Odgovor na 3. prigovor: Pavao se, nakon što je prestao gledati Boga po biti, sjećao onoga što je u tom viđenju spoznao, po nekim shvatljivim oblicima koji su habitualno iz toga ostali u njegovu razumu, kao i onda kada, nestankom osjetilnog predmeta, u duši ostaju neki dojmovi, koje poslije obraćajući se na predočabe, bijaše pamtio. Odakle niti je svu tu spoznaju mogao promisliti, niti izraziti riječima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.