II-II, q. 174, a. 2
Je li uzvišenije proroštvo koje je bez maštovitog viđenja
Prigovor 1. Čini se da je izvrsnije proroštvo koje ima umno i maštovito viđenje, nego ono koje ima samo umno viđenje. Govori naime Augustin u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt., a nalazi se u Glosaru na 1 Kor 14, na ono: „A duh govori otajstva“, da je „manje prorok tko vidi slike označenih stvari samim duhom; a više je prorok tko je obdaren samim njihovim umom; ali ponajveći je prorok tko se ističe objema trima“. Ovo pak pripada proroku koji istodobno ima umno i maštovito viđenje. Dakle, takvo je proroštvo uzvišenije.
Prigovor 2. Nadalje, što je moć neke stvari veća, to se više širi na udaljenije stvari. Ali proročko svjetlo ponajprije pripada umu, kao što je očito iz rečenoga. Dakle, čini se savršenijim proroštvo koje se izvodi sve do mašte, nego ono koje postoji u samome razumu.
Prigovor 3. Nadalje, Jeronim u uvodu knjige o kraljevima razlučuje proroke nasuprot Hagiografima. Svi pak oni koje naziva prorocima, recimo Izaija, Jeremija i ostali ovakvi, istodobno su s umnim viđenjem imali i maštovito, a ne oni koji se nazivaju Hagiografi, koji su pisali kao iz nadahnuća Duha Svetoga, kao Job, David, Salomon i ovakvi. Dakle, čini se da se prikladnije nazivaju prorocima oni koji istodobno imaju maštovito viđenje s umnim, nego oni koji imaju samo umno.
Prigovor 4. Nadalje, Dionizije kaže u prvom poglavlju djela Cael. Hier. da je „nemoguće da nam božanska zraka zasja ako nije zastrta raznolikošću svetih zastora“. Ali proročko se otkupljenje zbiva unošenjem božanske zrake. Dakle, čini se da ne može biti bez zastora predodžaba.
Naprotiv, Glosar kaže na početku Psalterija da je „onaj način proroštva od ostalih dostojniji kada se naime prorokuje iz samoga nadahnuća Duha Svetoga, uz uklanjanje svake izvanjske potpore čina ili govora ili viđenja ili sna“.
Odgovaram: dostojanstvo onoga što je za svrhu ponajprije se razmatra prema svrsi. Svrha je proroštva pak očitovanje neke istine koja postoji iznad čovjeka. Stoga što je ovakvo očitovanje moćnije, to je proroštvo dostojnije. Očito je pak da je očitovanje božje istine koje se zbiva prema gustom motrenju same istine moćnije nego ono koje se zbiva pod sličnošću tjelesnih stvari, jer više pristupa viđenju domovine, prema kojemu se istina motri u biti Božjoj. I otuda je proroštvo po kojemu se neka nadnaravna istina motri gusto prema umnoj istini dostojnije nego ono u kojemu se nadnaravna istina očituje po sličnosti tjelesnih stvari prema maštovitom viđenju. I od ovoga se također pokazuje um proroka uzvišenijim, kao što se u ljudskom nauku slušatelj pokazuje boljeg uma koji može shvatiti umnu istinu koju majstor iznosi gustom, nego onaj koji treba osjetne primjere da se u tome vodi. Stoga se u pohvalu Davidova proroštva u 2 Sam 23 govori: „Meni progovori snaga Izraelova“; i poslije pridodaje: „Kao svjetlost zore, kad sunce izlazi, jutro bez oblaka sja.“
Odgovor na 1. prigovor: kada se neka nadnaravna istina treba otkriti po tjelesnim sličnostima, tada je više prorok tko ima oboje, naime umno svjetlo i maštovito viđenje, nego tko ima samo jedno, jer je proroštvo savršenije. I s obzirom na ovo govori Augustin. Ali ono proroštvo u kojemu se otkriva gusta shvatljiva istina moćnije je od svih.
Odgovor na 2. prigovor: drugo je sud o onome što se traži radi sebe, a drugo o onome što se traži radi nečega drugoga. U onome naime što se traži radi sebe, što se moć djelatnika više širi na brojnije i udaljenije stvari, to je moćnija, kao što se liječnik drži boljim tko može izliječiti brojnije i više od zdravlja udaljene bolesti. U onome pak što se ne traži osim radi nečega drugoga, što djelatnik može iz malobrojnijih i bližnjih stvari stići do svoga nauma, to se čini veće moći, kao što se više hvali liječnik koji po malobrojnijim i lakšim stvarima može izliječiti bolesnika. Maštovito viđenje u proročkoj spoznaji se pak ne traži radi sebe, nego radi očitovanja umne istine. I zato je proroštvo utoliko moćnije ukoliko manje treba njega.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi da je nešto jednostavno bolje, a da ipak manje prikladno prima nečije nazivanje, kao što je spoznaja domovine plemenitija od spoznaje putovanja, koja se ipak prikladnije naziva vjerom, zato što ime vjere donosi nesavršenost spoznaje. Slično pak proroštvo donosi neku tminu i odmak od umne istine. I zato se prikladnije nazivaju prorocima oni koji vide po maštovitom viđenju, premda je ono proroštvo plemenitije koje je po umnom viđenju, samo da je ista istina svugdje otkrivena. Ako li se pak umno svjetlo komu božanski ulije ne radi spoznaje nekih nadnaravnih stvari, nego radi suđenja prema izvjesnosti božje istine o onome što se može spoznati ljudskim razumom, tako je takvo umno proroštvo ispod onoga koje je s maštovitom viđenju koje vodi u nadnaravnu istinu; kakvo su proroštvo imali svi oni koji se broje u redu proroka. Koji se također od ovoga posebno nazivaju prorocima jer su obavljali proročku službu, te su i govorili s lica gospodina, govoreći narodu: ovo govori Gospodin; što nisu činili oni koji su napisali Hagiografe, od kojih su mnogi češće govorili o onome što se može spoznati ljudskim razumom, ne kao s lica Božjega, nego s vlastitog lica, uz pomoć ipak božjega svjetla.
Odgovor na 4. prigovor: rasvjetljenje božje zrake u sadašnjem životu ne zbiva se bez zastora predodžaba kakvihgod, jer je čovjeku naravno, prema stanju sadašnjega života, da ne shvaća bez predodžbe. Ponekad ipak dostaju predodžbe koje se na opći način odvajaju od osjetila, niti se traži neko maštovito viđenje božanski pribavljeno. I tako se kaže da se proročko otkupljenje zbiva bez maštovitog viđenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.