Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 173, a. 3

Je li proročka objava uvijek uz otuđenje od osjetila

Prigovor 1. Čini se da se proročko viđenje uvijek zbiva uz odmak od osjetila. Govori se naime u Br 12: „Ako tko bude među vama prorok Gospodnji, u viđenju ću mu se ukazati, ili ću u snu govoriti s njim.“ Ali kao što Glosar kaže na početku Psalterija, „viđenje koje je po snima i viđenjima, jest po onome što se vidi da se govori ili čini“. Kada se pak vidi da se nešto govori ili čini što se ne govori ili ne čini, to je otuđenje od osjetila. Dakle, proroštvo se uvijek zbiva uz otuđenje od osjetila.

Prigovor 2. Nadalje, kada se jedna moć uvelike napreže u svojem djelovanju, druga se sposobnost odvaja od svojega čina, kao oni koji se silno naprežu da nešto čuju, ne opažaju vidom ono što se događa pred njima. Ali u proročkom se viđenju um najviši uzdiže i napreže u svojem činu. Dakle, čini se da se uvijek zbiva uz odmak od osjetila.

Prigovor 3. Nadalje, nemoguće je da se isto istodobno obrati na suprotne dijelove. Ali u proročkom se viđenju um obraća da primi od višega. Dakle, ne može se istodobno obratiti na osjetne stvari. Stoga se čini nužnim da se proročko otkupljenje uvijek zbiva uz odmak od osjetila.

Naprotiv, kaže se u 1 Kor 14: „Duhovi proroka podložni su prorocima.“ Ali to ne bi moglo biti ako prorok ne bi bio svoj gospodar, postojeći otuđen od osjetila. Dakle, čini se da se proročko viđenje ne zbiva uz otuđenje od osjetila.

Odgovaram: kao što je rečeno, proročko se otkupljenje zbiva prema četvrtomu: naime prema preljevu shvatljivoga svjetla, prema unošenju shvatljivih biljege, prema utiskivanju ili uređenju maštovitih oblika, te prema izražavanju osjetnih oblika. Očito je pak da se odmak od osjetila ne zbiva kada se nešto prikazuje umu proroka po osjetnim biljezima, bilo za to posebno oblikovanima od Boga, kao grm pokazan Mojsiju i Pismo pokazano Danielu; bilo pak proizvedenima po drugim uzrocima, ali tako da se prema božjoj providnosti urede za nešto proročki označiti, kao što se po Noinoj arci označavala Crkva. Slično tako nije nužno da se otuđenje od vanjskih osjetila zbiva time što se um proroka rasvjetljuje shvatljivim svjetlom, ili se oblikuje shvatljivim biljezima, jer se u nama savršen sud razuma ima po obraćenju na osjetne stvari, koje su prva počela naše spoznaje, kao što je rečeno u prvom dijelu. Ali kada se proročko otkupljenje zbiva prema maštovitim oblicima, nužno je da se zbije odmak od osjetila, kako se takva pojava predodžaba ne bi odnosila na ono što se izvana osjeća. Ali odmak od osjetila ponekad se zbiva savršeno, to jest tako da čovjek osjetilima ništa ne opaža. Ponekad pak nesavršeno, to jest tako da nešto opaža osjetilima, ali ipak ne razlučuje u potpunosti ono što izvana opaža od onoga što maštovito vidi, stoga Augustin kaže u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt.: „Tako se vidi ono što se u duhu zbiva kao slike tijela, kao što se tijela vide po tijelu, tako da se istodobno motri i neki nazočni čovjek, i drugi odsutan u duhu, kao očima.“ Takvo otuđenje od osjetila ipak se ne zbiva kod proroka s nekim neredom naravi, kao kod opsjednutih ili luđaka, nego po nekom uređenom uzroku: ili naravnom, kao po snu; ili životinjskom, kao po silini motrenja, kako se za Petra čita u Dj 10 da je, dok je molio u gornjoj sobi, bio u zanosu uma; ili božanskom moći koja uzima, prema onome iz Ez 1: „Ruka Gospodnja dođe nad njim.“

Odgovor na 1. prigovor: ona izreka govori o prorocima kojima su se utiskivali ili uređivali maštoviti oblici, ili u spavanju, što se označuje snom; ili u budnosti, što se označuje viđenjem.

Odgovor na 2. prigovor: kada se um napreže u svojem činu oko odsutnih stvari koje su udaljene od osjetila, tada zbog siline naprezanja slijedi otuđenje od osjetila. Ali kada se um napreže u svojem činu oko uređenja ili suda osjetnih stvari, nije nužno da se odmakne od osjetila.

Odgovor na 3. prigovor: gibanje uma proroka nije prema vlastitoj moći, nego prema moći višega preljeva. I zato, kada se iz višega preljeva um proroka priklanja suđenju ili uređenju nečega oko osjetnih stvari, ne zbiva se otuđenje od osjetila, nego samo kada se um uzdiže da motri nešto uzvišenije.

Odgovor na 4. prigovor: duhovi se proroka nazivaju podloženima prorocima s obzirom na proročko navješćivanje o kojemu tu apostol govori; jer naime iz vlastitoga uma govore ono što su vidjeli, a ne s pomućenim umom poput opsjednutih, kako rekoše Priscila i Montan. Ali u samome proročkom otkupljenju oni su radije podložni duhu proroštva, to jest proročkom daru.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.