II-II, q. 173, a. 2
Biva li proročka objava po utjecaju nekih prilika ili samo utjecajem svjetla
Prigovor 1. Čini se da se u proročkom otkupljenju ne utiskuju proročkom umu božanski nove biljege stvari, nego samo novo svjetlo. Jer, kako kaže Jeronimov Glosar na Sir 1, proroci se služe sličnostima stvari s kojima su se susretali. Ali, ako bi se proročko viđenje zbivalo po nekim iznova utisnutim biljezima, tu ne bi ništa djelovalo prethodno druženje. Dakle, u dušu proroka ne utiskuju se iznova nikakvi biljezi, nego samo proročko svjetlo.
Prigovor 2. Nadalje, kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt., zamišljeno viđenje ne čini proroka, nego samo umno viđenje, stoga se i u Dn 10 kaže da je u viđenju potrebna razboritost. Ali umno viđenje, kako se u istoj knjizi kaže, ne zbiva se po nekim sličnostima, nego po samoj istini stvari. Dakle, čini se da se proročko otkupljenje ne zbiva po utiskivanju nekih biljege.
Prigovor 3. Nadalje, po daru proroštva Duh Sveti pruža čovjeku ono što je iznad naravne moći. Ali oblikovati bilo kakve biljege stvari čovjek može iz naravne moći. Dakle, čini se da se u proročkom otkupljenju ne ulijevaju nikakvi biljezi stvari, nego samo shvatljivo svjetlo.
Naprotiv, kaže se u Hoš 12: „Ja umnožih viđenja, i u rukama proroka izjednačih se.“ Ali umnožavanje viđenja ne zbiva se prema shvatljivom svjetlu, koje je zajedničko u svakom proročkom viđenju, nego samo prema različitosti biljege, prema kojima je i izjednačenje. Dakle, čini se da se u proročkom otkupljenju utiskuju novi biljezi stvari, a ne samo shvatljivo svjetlo.
Odgovaram: kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt., „proročka spoznaja ponajviše pripada umu“. Oko spoznaje pak ljudskoga uma valja razmotriti dvoje, naime primanje ili prikazivanje stvari; i sud o prikazanim stvarima. Ljudskome se umu pak prikazuju neke stvari prema nekim biljezima, i prema redu naravi: ponajprije je potrebno da se biljezi prikažu osjetilu; kao drugo, mašti; kao treće, mogućemu razumu, koji se mijenja pod utjecajem biljege predodžaba prema rasvjetljenju djelatnoga razuma. U mašti pak nisu samo oblici osjetnih stvari onako kako se primaju od osjetila, nego se mijenja na razne načine: ili zbog neke tjelesne promjene, kako se događa u onima koji spavaju i u luđacima; ili se pak prema zapovijedi razuma predodžbe uređuju u redu prema onome što treba shvatiti. Jer kao što se iz različita uređenja istih slova primaju različiti smislovi, tako i prema različitom uređenju predodžaba u razumu proizlaze različiti shvatljivi biljezi. Sud pak ljudskoga uma zbiva se prema moći umnoga svjetla. Po daru se pak proroštva ljudskome umu udjeljuje nešto iznad onoga što pripada naravnoj moći, s obzirom na oboje: i s obzirom na sud, po preljevu umnoga svjetla; i s obzirom na primanje ili prikazivanje stvari, koje se zbiva po nekim biljezima. I s obzirom na ovo drugo ljudski se nauk može izjednačiti s proročkim otkupljenjem, ali ne s obzirom na prvo; čovjek naime svojemu učeniku prikazuje neke stvari po znakovima govora, ali ne može iznutra rasvijetliti, onako kako to čini Bog. Od ovoga je dvoje prvo glavno u proroštvu, jer je sud dovršetak spoznaje. I zato, ako se komu božanski vrši prikazivanje nekih stvari po maštovitim sličnostima, kao Faraonu i Nabukodonozoru; ili pak po tjelesnim sličnostima, kao Baltazaru, takvoga ne treba smatrati prorokom, osim ako se njegov um rasvijetli da sudi; nego je takva pojava nešto nesavršeno u vrsti proroštva, te je neki nazivaju padom proroštva, kao i gatanje snova. Bit će pak prorok ako se samo njegov um rasvijetli da razluči i ono što su drugi maštovito vidjeli, kao što je očito kod Josipa, koji protumači Faraonov san. Ali kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt., „ponajveći je prorok onaj koji se ističe objema trima: da vidi u duhu označiteljske sličnosti tjelesnih stvari; i da ih živahnošću uma shvati“. Ljudskome se umu proroka božanski prikazuju ponekad doduše posredstvom izvanja osjetila neke osjetne oblike, kao što je Daniel vidio pismo na zidu, kako se čita u Dn 5. Ponekad pak po maštovitim oblicima, bilo posve božanski utisnutim, a ne primljenim po osjetilu, recimo ako bi se komu slijepom od rođenja utisnule u maštu sličnosti boja; bilo pak božanski uređenim od onoga što je primljeno od osjetila, kao što je Jeremija vidio lonac koji gori s lica sjevera, kako se nalazi u Jr 1. Bilo pak utiskivanjem shvatljivih biljege samome umu, kao što je očito kod onih koji primaju ulivenu znanost ili mudrost, kao Salomon i apostoli. Shvatljivo se svjetlo pak ponekad ljudskome umu božanski utiskuje da razluči ono što su drugi vidjeli, kako je rečeno za Josipa; i kako je očito kod apostola kojima je Gospodin otvorio pamet da razumiju Pisma, kako se kaže u Lk 24; i ovome pripada tumačenje govora. Bilo pak da se razluči prema božjoj istini ono što čovjek shvaća naravnim tokom. Bilo pak da se istinski i djelotvorno razluči ono što treba činiti, prema onome iz Iz 63: „Duh Gospodnji bijaše mu vođa.“ Tako je dakle očito da se proročko otkupljenje ponekad zbiva po samome preljevu svjetla, ponekad pak po iznova utisnutim ili drukčije uređenim biljezima.
Odgovor na 1. prigovor: kako je rečeno, kada se u proročkom otkupljenju božanski urede maštoviti biljezi prije primljeni od osjetila prema suglasnosti s istinom koju treba otkriti, tada prethodno druženje nešto djeluje na same sličnosti, a ne onda kada se posve izvana utiskuju.
Odgovor na 2. prigovor: umno viđenje ne zbiva se prema nekakvim tjelesnim i pojedinačnim sličnostima, nego se zbiva prema nekoj shvatljivoj sličnosti, stoga Augustin u devetoj knjizi djela De Trin. kaže da „duh ima neku sličnost poznatoga biljege“. Koja se doduše shvatljiva sličnost u proročkom otkupljenju nekad neposredno od Boga utiskuje, nekad pak iz predodžbenih oblika proizlazi prema pomoći proročkoga svjetla; jer se iz istih predodžbenih oblika pomnije motri istina prema rasvjetljenju uzvišenijega svjetla.
Odgovor na 3. prigovor: bilo koje predodžbene oblike čovjek može naravnom moći oblikovati, sasvim razmatrajući oblike ove vrste, ali ne tako da budu uređeni za prikazivanje shvatljivih istina koje nadmašuju čovjekov razum, nego je za to potrebna pomoć nadnaravnoga svjetla.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.