Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 173, a. 4

Je li proroštvo uvijek sa spoznajom onoga što se prorokuje

Prigovor 1. Čini se da proroci uvijek spoznaju ono što prorokuju. Jer, kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi djela Super Gen. ad Litt.: „Kojima su se znakovi po nekim sličnostima tjelesnih stvari očitovali u duhu, ako ne bi pristupila služba uma da se i shvate, još nije bilo proroštvo.“ Ali ono što se shvaća ne može biti nepoznato. Dakle, prorok ne ignorira ono što prorokuje.

Prigovor 2. Nadalje, svjetlo proroštva izvrsnije je od svjetla naravnoga razuma. Ali tko god svjetlom naravi ima znanje, ne ignorira ono što zna. Dakle, tko god proročkim svjetlom nešto navješćuje, ne može to ignorirati.

Prigovor 3. Nadalje, proroštvo se uređuje za prosvjetljenje ljudi, stoga se kaže u 2 Pt 1: „Imate proročku riječ na koju dobro činite što pazite kao na svjetiljku što svijetli na mračnom mjestu.“ Ali ništa ne može druge prosvjetliti osim ako je samo prosvijetljeno. Dakle, čini se da se prorok ponajprije prosvjetljuje da spozna ono što drugima navješćuje.

Naprotiv, kaže se u Iv 11: „A to Kajfa ne reče od samoga sebe, nego, budući da bijaše velesvećenik te godine, prorokovaše da Isus ima umrijeti za narod,“ i ostalo. Ali to Kajfa nije spoznao. Dakle, ne spoznaje svatko tko prorokuje ono što prorokuje.

Odgovaram: u proročkom otkupljenju um proroka pokreće Duh Sveti poput manjkavog oruđa s obzirom na glavni djelatni čimbenik. Um se proroka pak pokreće ne samo da nešto shvati, nego i da nešto govori ili da nešto čini, i ponekad doduše na sve troje istodobno, ponekad pak na dvoje od ovoga, ponekad doista samo na jedno. I bilo koje od ovoga biva uz neki manjak spoznaje. Jer kada se um proroka pokreće da nešto procjenjuje ili shvaća, ponekad se doduše potiče na to da samo shvati tu stvar, ponekad pak dalje na to da spozna da je to njemu božanski otkriveno. Slično tako ponekad se um proroka pokreće da nešto govori, tako da shvati ono što po tim riječima Duh Sveti smjera, kao David, koji govoraše u 2 Sam 23: „Duh Gospodnji govoraše po meni“; ponekad pak onaj čiji se um pokreće da izrekne neke riječi ne shvaća što Duh Sveti po tim riječima smjera, kao što je očito kod Kajfe u Iv 11. Slično tako kada Duh Sveti pokreće nečiji um da nešto učini, ponekad doduše shvaća što to označuje, kao što je očito kod Jeremije, koji sakri pojas u Eufrat, kako se nalazi u Jr 13; ponekad doista ne shvaćaju, kao vojnici koji razdijeliše haljine Kristove ne shvaćahu što bi to označavalo. Kada dakle netko spozna da ga Duh Sveti pokreće da nešto procjenjuje, ili označuje riječju ili djelom, to pripada vlastitoj vrsti proroštva. Kada se pak pokreće, ali ne spozna, to nije savršeno proroštvo, nego neki proročki poticaj. Valja ipak znati da, budući da je um proroka manjkavo oruđe, kao što je rečeno, i pravi proroci ne spoznaju sve ono što u njihovim viđenjima ili riječima ili čak djelima Duh Sveti smjera.

Odgovor na prigovore: i po ovome je jasan odgovor na prigovore. Jer prve razume govore o pravim prorocima čiji se um božanski savršeno rasvjetljuje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.