Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 172, a. 4

Je li nužna dobrota ćudi

Prigovor 1. Čini se da se dobrota ćudorednosti traži za proroštvo. Kaže se naime u Mudrosti 7, da se „Božja mudrost po narodima seli u svete duše, te prijatelje Božje i proroke gradi“. Ali svetost ne može biti bez dobroćudnosti i bez milosti koja posvećuje. Dakle, proroštvo ne može biti bez dobroćudnosti i milosti koja posvećuje.

Prigovor 2. Nadalje, tajne se ne otkrivaju osim prijateljima, u skladu s onim u Ivanu 15: „A vas sam nazvao prijateljima, jer vam objavih sve što čuh od Oca svojega.“ Ali prorocima Bog otkriva svoje tajne, kako se kaže u Amosu 3. Dakle, čini se da su proroci prijatelji Božji. Što ne može biti bez ljubavi. Dakle, čini se da proroštvo ne može biti bez ljubavi, koja nije bez milosti koja posvećuje.

Prigovor 3. Nadalje, u Mateju 7 kaže se: „Čuvajte se lažnih proroka koji vam dolaze u ovčjem odijelu, iznutra pak su grabljivi vukovi.“ Ali tko god je iznutra bez milosti, čini se da su grabljivi vukovi. Dakle, svi su lažni proroci. Nitko dakle nije pravi prorok osim onoga koji je dobar po milosti.

Prigovor 4. Nadalje, Filozof kaže u knjizi O spavanju i budnosti da je, „ako je gatanje snova od Boga, neprikladno to slati bilo kome, a ne najboljim muževima“. Ali je očito da je dar proroštva od Boga. Dakle, dar proroštva ne daje se osim najboljim muževima.

Naprotiv, u Mateju 7, onima koji su rekli: „Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali?“, odgovara se: „Nikada vas nisam poznavao.“ Poznaje pak Gospodin one koji su njegovi, kao što se kaže u 2 Tim 2. Dakle, proroštvo može biti u onima koji nisu Božji po milosti.

Odgovaram: dobrota ćudorednosti može se motriti s obzirom na dvoje: na jedan način s obzirom na njezin unutarnji korijen, koji je milost koja posvećuje; na drugi način s obzirom na unutarnje strasti duše i vanjske čine. Milost koja posvećuje daje se pak ponajprije zato da se ljudska duša sjedini s Bogom po ljubavi, odakle Augustin kaže u petnaestoj knjizi De Trin.: „Ako se svakomu ne udijeli Duh Sveti da ga učini ljubiteljem Boga i bližnjega, on se s lijeve strane ne premješta na desnu.“ Odakle što god može biti bez ljubavi, može biti bez milosti koja posvećuje, i posljedično bez dobrostivosti. Proroštvo pak može biti bez ljubavi. Što se pokazuje iz dvoga. Prvo doista iz čina jednoga i drugoga: naime proroštvo pripada razumu čiji čin prethodi činu volje, koju ljubav usavršuje. Odakle apostol u 1 Kor 13 proroštvo pribraja drugim stvarima koje pripadaju razumu a koje se mogu imati bez ljubavi. Drugo, iz svrhe jednoga i drugoga: proroštvo se naime daje na korist Crkve, kao i drugi besplatni darovi u skladu s onim apostola u 1 Kor 12: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“; a ne uređuje se izravno na to da se naklonost samoga proroka sjedini s Bogom, na što se uređuje ljubav. I zato proroštvo može biti bez dobrostivosti, s obzirom na prvi korijen ove dobrote. Ako li pak promatramo dobrostivost s obzirom na strasti duše i vanjske čine, u skladu s tim netko se sprječava od proroštva zbog opakosti ćudi. Jer se za proroštvo traži najveće uzdignuće uma na motrenje duhovnih stvari, koje se pak sprječava žestinom strasti i neurednom zaokupljenošću vanjskim stvarima. Odakle se i o sinovima proroka čita u 2 Kr 4 da su boravili zajedno s Elijzejem, vodeći takoreći samački život, da ne bi bili spriječeni od dara proroštva zbog zemaljskih zaokupljenosti.

Odgovor na 1. prigovor: dar proroštva ponekad se daje čovjeku i radi koristi drugih, i radi prosvjetljenja vlastitog uma. I ti su oni u čije se duše božanska mudrost prenoseći po milosti koja posvećuje gradi prijateljima Božjim i prorocima. A neki postižu dar proroštva samo radi koristi drugih. Koji su kao oruđa božanskoga djelovanja. Odakle Jeronim kaže uz Mateja: „Prorokovati, ili tvoriti čudesa i izgoniti zloduhe, ponekad nije od onoga zasluga tko djeluje, nego se to daje ili zazivanjem imena Kristova, ili zbog osude onih koji zazivaju, ili radi koristi onih koji vide i čuju.“

Odgovor na 2. prigovor: Grgur, tumačeći to, kaže: „Dok volimo čujne nebeske stvari, voljene već poznajemo, jer je sama ljubav spoznaja. Sve im je dakle učinio poznatima, jer su, preobraženi od zemaljskih želja, gorjeli žarom vrhovne ljubavi.“ I na taj način Božje tajne nisu uvijek otkrivene prorocima.

Odgovor na 3. prigovor: nisu svi zli grabljivi vukovi, nego samo oni koji namjeravaju naštetiti drugima, jer Krizostom kaže uz Mateja da se „katolički naučitelji, premda su bili grješnici, nazivaju slugama tijela, ne ipak grabljivim vukovima, jer nemaju nakanu upropastiti kršćane“. I budući da je proroštvo uređeno na korist drugih, očito je da su takvi lažni proroci, jer ih Bog na to ne šalje.

Odgovor na 4. prigovor: božanski darovi ne daju se uvijek najboljima jednostavno, nego ponekad onima koji su najbolji s obzirom na primanje takva dara. I tako Bog dar proroštva daje onima za koje drži da je najbolje dati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.